Koliko je zdravo da djeca odrastaju uz životinje već svi znamo. Ali nažalost, još postoje oni koji kućnog ljubimca napuste kad dolazi beba. Najčešće ljudi napuštaju baš pse… Zašto je to pogrešno i kako da vaše dijete i ljubimac odrastaju zajedno i sretno bez trzavica, pročitajte u ovom članku!
Razgovarala sam s volonterima udruge Indigo i dr. sc. Irenom Petak koja se bavi ponašanjem i dobrobiti životinja već više od 20 godina.
Irena je pokrenula Argos te radi kao savjetnica za ponašanje životinja, posebno kućnih ljubimaca s problemima u ponašanju. Ona kaže: “Prvi korak kad imamo psa, a čekamo bebu, jest pripremiti psa na dolazak bebe. Te pripreme trebaju početi i nekoliko mjeseci unaprijed, jer psi vole red i rutinu pa će im trebati neko vrijeme da stvore nove navike. Psa upoznajte s mirisima i zvukovima koji su povezani s bebom. Primjerice, pustite mu snimku plača neke bebe i nagradite ga za mirno ponašanje. Zatim, trebalo bi mu dati da pomiriši kreme, pudere i ostalo što će se koristiti za bebu kako bi se naviknuo na taj novi miris. Naravno, idealno je ako je pas već socijaliziran i naučen na djecu.” No, ako još nije, slijedi nekoliko savjeta!
“Ukoliko morate pomaknuti poneke pseće stvari da bi postavili bebine, kao npr. krevetić, to treba napraviti što ranije. Isto tako, ako pas ima neke dodatne aktivnosti (primjerice agility) za koje nećete imati vremena dolaskom bebe, postepeno ih smanjujte. Pas bi trebao znati barem osnovne komande zbog lakše komunikacije, kao što su ‘dođi, sjedni, stani’ i posebno je važno da se trening i učenje psa temelje na pozitivnom poticanju, tj. nagrađivanju. Svi psi koji su fizički kažnjavani mogu nepredvidivo reagirati u prisustvu djece. Osim toga, kada vlasnik započne trening na pozitivnom poticanju, tada kasnije može u trening uključiti i dijete jer i ono kad malo poraste može psu dati poslasticu. To je jako dobro za odnos psa i djeteta, jer dijete uči primjerene interakcije sa psom, a pas povezuje dijete s davanjem poslastice!”
Isto tako, Irena napominje da psa treba učiti da ostaje sam, nagrađivati ga za svako pozitivno ponašanje, a i trebamo razumjeti da oni ne mogu shvatiti nagle promjene pa je besmisleno očekivati da pas odjednom ne ide na krevet kada beba dođe u kuću, a smio je to godinama prije. Za psa je ovo potpuno nerazumijevanje situacije i motiva njegovih vlasnika. U takvoj situaciji pas nije čak ni ljubomoran, nego zbunjen.
Ukoliko već imate djecu, a tek planirate nabaviti psa, možete ga kupiti ili udomiti (Napomena: kupujte samo od registriranih uzgajivača!).
Ukoliko kupujete štene iz uzgajivačnice, doći će u dobi od oko tri mjeseca. No preporuka dr. sc. Irene Petak je da obitelji s djecom udome mladog psa, a ne štene. Razlog je jednostavan – štenad mora naučiti obavljati nuždu vani pa je potrebno stalno ih izvoditi, a to zahtjeva vrijeme i pažnju od strane vlasnika, što je često prezahtjevno za roditelje male djece. Osim toga, štenad gricka u periodu mjenjanja zubića i dok uče tzv. inhibiciju ugriza. To je potpuno normalno, ali djetetu može biti bolno pa će biti grubo prema štenetu. U takvoj situaciji i dijete i štene steći će loša iskustva, a to nije temelj na kakvom želimo da grade budući odnos. Roditelji koji imaju prethodnog iskustva sa psima, mogu se snaći u ovakvoj situaciji, ali ako ste početnik možda je to preizazovno.
Bez obzira imate li psa, ili ćete ga tek imati, je li on odrastao ili štene, zlatno pravilo glasi: nikada dijete i psa ne ostavljajte bez nadzora!
Također, i dr. sc. Irena i volonteri iz Indiga se slažu oko tog da kako psa učimo odnosu prema djetetu, tako i dijete moramo naučiti na mirne interakcije s psom; da ga mazi niz dlaku, da ga ne udara, ne hvata za uši, rep ili genitalije, ne unosi mu se u lice, vrišti i sl., a Irena dodaje: “Budući da se psi i djeca obično zanimaju za iste igračke, važno je naučiti psa da ne dira dječje igračke, a dijete da ne otima psu njegove igračke iz usta. Isto tako, poželjno bi bilo dijete naučiti da psu treba mir kad jede ili spava te da mu se treba ‘javiti’ ako će ga probuditi, jer nikad ne znamo što pas sanja i kako može reagirati. Obiteljski psi mogu biti tolerantniji prema djeci, no samo zato što je netko naš član obitelji, ne bismo mu trebali raditi stvari koje su mu neugodne, zar ne!?”
Isto tako napominje da se u periodu rane socijalizacije psi trebaju naučiti na različite situacije, na odrasle ljude i djecu. Jer za razliku od odraslih ljudi, djeca imaju drukčije kretnje i glasanje. No ukoliko se dogodi da vaš pas odbija kontakt s djetetom, ne smijete ga na to prisiljavati. Poneki psi će kroz neko vrijeme i ako vlasnik u to uloži vrijeme i trud, prihvatiti djecu. No, ne bi trebalo inzistirati. Ukoliko vlasnici nisu sigurni kako raditi sa psom i djetetom, mogu se obratiti stručnoj osobi, a svako kažnjavanje, kao što je već spomenuto, samo pogoršava situaciju. Osim toga, stariji psi mogu imati određene bolove (npr. od artritisa ili slabije vidjeti i čuti), pa će imati manje strpljenja s djecom. Zbog toga bi starije pse trebalo na neki način ‘zaštititi’ od djece.
Ukoliko nemate i ne planirate nabaviti psa, nemojte djetetu uskraćivati kontakt s drugim psima. Naravno, prije prilaženja tuđem psu prvo trebamo pitati vlasnika smije li dijete podragati psa. Ako vlasnik dozvoli, neka pas prvo ponjuši dijete pa ga zatim dijete može pogladiti po obrazu ili ramenu. Ne bi se trebali naginjati nad psa, gledati ga ravno u oči, lupkati ga po glavi ili vikati. Psima koji su sami bez vlasnika djeca ne bi trebala prilaziti.
Iz Udruge Indigo na ovu temu dodaju: “Kad udomljavate odraslog psa, najvažniju ulogu u svemu igraju volonteri kod kojih je pas na skrbi. Oni moraju točno znati procijeniti je li pas spreman za dom u kojemu su djeca. Ovdje bismo naglasili kako smo mi samo prvi korak, a nakon što pas ode u obitelj, sve je na roditeljima. Može se dogoditi da je kod nas pas dobar s djecom, ali ako ode u obitelj gdje roditelji ne znaju postaviti jasne granice i psu i djetetu, dogode se neželjene situacije koje mogu biti opasne i za dijete i za psa. Tako je preporuka plahe pse ne udomljavati u obitelji s djecom jer ih primjerice djetetovo vikanje može uplašiti pa može doći do potencijalno opasne situacije – jer pas u tom trenutku reagira instinktivno. No, volonter bi trebao znati procijeniti je li pas plah. Plus u procjeni je i ako se zna pasmina.
Svakako je preporuka prije udomljavanja doći s djecom i upoznati psa. No ako mi mislimo da pas neće moći živjeti s djecom, takvog psa ne udomljavamo u obitelj koja ima dijete i tu nema kompromisa, koliko god roditelji htjeli baš tog psa i mislili da oni to mogu izvesti.
U svrhu promicanja aktivnog i odgovornog vlasništva, redovito organiziramo školice za pse svih dobi i radionice za vlasnike i njihove pse koji žele pobošljati svoj odnos sa psom, metode odgoja i slično. Nerijetko nam se ljudi javljaju sa problemima u ponašanju i često shvate da možda nisu dobro razumjeli potrebe svog psa pa ih tako nisu ni ispunjavali što je dovodi do neželjenog ponašanja. Pas nije igračka. Roditelji djeci ne bi smjeli dozvoljavati ništa što bi moglo ugroziti psa jer je i on živo biće koje ima svoje fizičke i mentalne potrebe, kojima treba udovoljiti kako bi pas bio sretan i zadovoljan, na sreću i zadovoljstvo cijele obitelji. ”
Zaključit ćemo Ireninim riječima: “Odnos psa i djeteta u potpunosti je odgovornost odrasle osobe koja o njima brine! Za djecu je prirodno da istražuju, a psi su životinje koje emocionalno dosežu zrelost kao djeca od oko dvije i pol godine starosti. Dakle, oni ne mogu biti odgovorni za svoje postupke!
Posebno je važno da roditelji imaju jasan plan kako bi svakodnevno zadovoljili sve potrebe psa, jer pas kojem nisu zadovoljene osnovne životne potrebe imat će problema sa zdravljem i neće biti smiren, staložen. Zato je to jedna od bazičnih stvari za sigurnost djece.
Kako bi djeca imala lijepe uspomene na odrastanje uz psa, potrebno je da roditelj ima znanja i iskustva s psima te da od početka planira zajedničke aktivnosti.”, a citiram još dvije njene rečenice koje je jednom rekla za ‘Pasji život by R. Jeger’: ”Ozbiljno razmislite o tome što će sve slijediti u vašem životu narednih 10-15 godina, koliko otprilike psi žive. Uz pametno planiranje, odnos djeteta i psa može biti prekrasno iskustvo, koje će djetetu omogućiti zdravije odrastanje!”
Dakle, ako kupujete psa, svakako je važno da je pas iz registriranog uzgoja, jer tako psu znate podrijetlo, gene i karakter te ste sigurni da odgovara određenoj pasmini koju ste prethodno proučili i odabrali, a ukoliko psa udomljavate, obvezno napomenite da u obitelji imate djece kako biste zajedno s volonterima odabrali idealnog. Potom i sa psom i sa djecom radite i ako negdje zapne, javite se stručnjacima! Ivona Vranaričić
