Kategorija: ,
Vrijeme čitanja: 4 minute

Rano poticanje senzomotorike

Rano poticanje senzomotorike

Rano poticanje senzomotorike kod djece do četvrte godine života

Rast i razvoj su procesi koje tijelo prolazi na putu od rođenja do odrasle dobi: rast se odnosi na povećanje dimenzija tijela i promjenama u strukturi pojedinih tkiva i organa, dok je razvoj vezan za sazrijevanje pojedinih tkiva, organa i cijelog organizma. Stimulacija koju dijete dobiva, značajno utječe na motorički razvoj, ali i na razvoj cjelokupnog živčanog sustava posebno u prve tri godine života.

Mozak ima sposobnost fizičkih, kemijskih i strukturalnih promjena pod utjecajem vanjskih podražaja i doživljaja iz okoline.

Rast i razvoj su najintenzivniji u prve 3 godine života, posebno razvoj mozga koji s navršene 3 godine doseže 80% volumena kakvog će imati u odrasloj dobi. Primjerice do 5. godine je razvijeno 90% težine mozga (1500g), a završava razvojem u isto vrijeme i kod muškaraca i žena u 20. godini života (novija saznanja pomiču tu granicu prema polovini dvadesetih, kada se dovršava emocionalno sazrijevanje). Funkcionalnost mozga razvija se tako što se neuroni međusobno povezuju sinapsama i što više sinapsa postoji to je veća sposobnost rješavanja problema. U razdoblju do 7. godine, a posebno u dobi između 2. i 4. godine stvara se velik broj novih veza između neurona. U usporedbi s odraslim mozgom, mozak u dobi od 3 godine ima dvostruko više međusobnih veza među neuronima koji se nalaze u kori velikog mozga. Iskustvo je ono što je glavni stimulans za razvoj, gradnju mreže sinapsi i rješavanje problema, odnosno intelekt.

Djeca se razvijaju kroz aktivnost i kroz kretanje

Svaki put kada dijete pokušava dotaknuti zanimljiv predmet, kada vidi nešto novo, osjeti nešto novo, doživi nešto novo javljaju se sitni električni potencijali u mozgu, koji povezuju neurone u mrežu. Svaki neurološki centar mora se moći povezati s mišićem kako bi se kretnja mogla proizvesti. Svaki stimulans nema odmah opipljivu reakciju, ali njegov izostanak loše utječe na kasnije usvajanje senzomotoričkih funkcija. Stručnjaci tvrde, a praksa sve više potvrđuje da izostanak i lošiji razvoj eferentnih živaca koji su odgovorni za mišićne kontrakcije uzrokuje poremećaj kognitivnih i motoričkih funkcija. Upravo stoga se u novije vrijeme i koristi naziv ”psihomotorni razvoj” kako bi se naglasila poveznica između ta dva sustava, koji su od rođenja u međuzavisnosti i zajedno se razvijaju.

Kada beba dođe na svijet, potreban joj je dodir i blizina osobe koja o njoj brine i njeguje je. Uskoro ljubav dolazi na prvo mjesto, kao preduvjet svih ostalih iskustava. Kako beba raste, počinje vidjeti, čuti, osjećati opipom i okusom te čuti svijet oko sebe. Svim svojim osjetilima ona uči i usvaja važne informacije iz okoline. Osjetila omogućavaju znatiželju, a znatiželja i želja za istraživanjem, otkrivanjem i za postignućem koje se razvijaju (misaone funkcije), tjeraju od prvih mjeseci bebu na pokret.

Laiku je teško prepoznati sve važne trzaje i pokušaje. Potrebno je još nekoliko mjeseci i puno pokušaja da bi pokreti zadobili finoću, da bi mozak uspio natjerati mišiće da učine što je zamislio, jer mišići nisu bili spremni kad i on – njima treba vremena da ojačaju i otud toliko pokušaja za jedan uspješan preokret na trbuh! Taj proces koji beba prolazi je neprocjenjiv.

Rano poticanje senzomotorike

Prilike za pokušaje, uspjehe i neuspjehe, radost postignućem i frustracije, ključne su za zdrav i neometan razvoj ljudskog bića.

Katkad se odraslima čine nevažnima, a katkad za njih nemaju vremena, strpljenja ili prostora u današnjem ritmu i načinu života – bebe su premalo slobodne od svih pomagala, a roditelji nisu educirani da prepoznaju znakove i prate potrebe bebinog razvoja. Često moraju pomoći sebi kako bi istovremeno ispunili sve zahtjeve koji su pred njima i brinuli o bebi istovremeno pa posežu za svime što im može olakšati taj vrlo naporan period života. No danas nas najnovija saznanja i promjena paradigme o razvoju djece tjeraju na promjenu i u našem djelovanju s bebom.

Uz svu našu ljubav i njegu, bebi treba i prostor za slobodno kretanje, jer djeca se motorički razvijaju krećući se.

Kod kuće treba bebi omogućiti vrijeme na ravnoj čvrstoj podlozi, a pod je najsigurnije mjesto za to. Na žalost kod nas nema puno drugih prostora gdje roditelji mogu prakticirati isto, no također je važno naglasiti da su upravo oni ti koji to mogu promijeniti. Nemojte zbog jednog prijekog pogleda svojoj bebi uskratiti pola sata aktivnosti i rastezanja – u parku, šoping centru, muzeju, gdje god nema realne opasnosti, a prašina i malo zemlje to nisu. Život u gradu i u stanu nije optimalan, ali na roditeljima je da uzmu najbolje od onoga što im se nudi i dozvole svom djetetu da se okreće, gmiže, puže, hoda, skače, trči, penje se…

Djeca nisu hiperaktivna jer traže kretanje, već postaju hiperaktivna kada im je ono onemogućeno. Djeca koja ispoljavaju svoju energiju i aktivno koriste svoje tijelo većinu budnog vremena, sama u za to primjerenoj dobi razvijaju veću sposobnost mirne igre i bolju pažnju i koncentraciju. Želite budućeg odlikaša i knjigoljupca? Pustite ga da skače, pleše, vrti se! To mu je sada posao, upravo uči najvažnije stvari u životu!

Lana Novota, mag. kineziologije i Ivana Habuš Kraljević, mag. sociologije
Kukuljevićeva 15, Zagreb
info@klubko.hr
www.klubko.hr

Sharing is caring

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on email

Možda će vas zanimati: