Kategorija: ,
Vrijeme čitanja: 5 minuta

Sramežljivo dijete

sramežljivo dijete

Neka djeca vrlo rado prilaze drugoj djeci i za to im ne treba nikakav poticaj. No neka djeca se čak i uz poticaj teško odvajaju od mame, odnosno dugo im treba na igralištu kako bi se uključila u aktivnosti s drugom djecom. Ponekad niti samim roditeljima nije jasno zašto je to tako i ne znaju kako pomoći svom djetetu. Rečenice poput „Hajde pa nije ništa strašno, zašto se sramiš, odi tamo“, uglavnom ne urode plodom, a ponekad čak i pogoršaju stvar. Često se za tu djecu kaže da su sramežljiva ili povučena. U psihologiji se koristi termin „inhibiranost“, jer razlozi mogu biti različiti, dok bi „sramežljivost“ upućivala da se radi o odrednicama temperamenta, što je najčešći razlog kod djece urednog razvoja.

Razlozi inhibiranosti

Kao što je spomenuto, najčešći razlog su odrednice temperamenta. Temperament je urođen i nasljedan, tako da vrlo vjerojatno i u obitelji imate negdje nekog „sramežljivka“. Dvije odrednice utječu na to koliko će trebati djetetu da se upusti u novu aktivnost s nepoznatom djecom. Prva odrednica je kako dijete prilazi drugoj djeci i novoj situaciji, odnosno njegova prva reakcija na novu situaciju. Djeca koja su na jednom kraju kontinuuma odmah prilaze, nemaju poteškoća u prihvaćanju novih zahtjeva, uključivanja u nove aktivnosti i prilaženje novim ljudima. Djeca koja su na drugom kraju kontinuuma se povlače na prvu, promatraju prije nego što se uključe, rastresena su novim aktivnostima, stvarima te ne govore ništa ili malo u novim situacijama. Druga odrednica temperamenta je prilagodljivost, odnosno koliko dugo treba djetetu da se prilagodi na promjene u rutini ili svakodnevici. Pritom se misli na prilagodbu emocionalnih reakcija na socijalno prihvatljiv način. Djeca na jednom kraju kontinuuma se prilagođavaju brzo, fleksibilna su, mogu lako promijeniti aktivnosti i pritom im treba jako malo pomoći ili im pomoć uopće ne treba. Na drugom kraju kontinuuma su djeca koja se prilagođavaju vrlo sporo, mogu odbijati pomoć, potrebna im je rutina te mogu imati snažnu emocionalnu reakciju pri promjenama aktivnosti. Većina djece se nalazi negdje između na kontinuumu, no manji dio djece se nalazi na krajevima kontinuuma. Pritom su moguće različite kombinacije odrednica temperamenta, pri čemu je svakako „najsramežljivija“ kombinacija teško prilagodljivog djeteta kojemu treba puno vremena da se adaptira na novu situaciju.  Ono što je važno imati na umu je da je temperament urođen. Štoviše, to je jedina ljudska karakteristika koja je vidljiva odmah po rođenju. To također znači da se ne može značajno mijenjati, može se utjecati samo na vještine samoregulacije. Drugim riječima, dijete koje je urođeno teško prilagodljivo može kroz život postati fleksibilnije, ali će mu generalno uvijek biti nelagodno kada nastupi nagla promjena. Ono na čemu se može raditi je da nauči prepoznati kod sebe tu nelagodu i adaptivno ju riješiti kroz vještine samoregulacije. Upravo zato rečenice poput „Nemoj biti tako sramežljiv“ te gurkanja u smjeru djece samo pojačavaju tu nelagodu, a samim time i obrambeni odgovor protiv te nelagode.

Kako mogu pomoći svom djetetu?

Recimo da ste roditelj nekog „sramežljivka“ i da ste prepoznali neke navedene karakteristike kod svog djeteta. Na nastanak emocije ne možemo puno utjecati, no možemo utjecati na ponašanje, ako tretiramo emociju na adekvatan način. Vještine samoregulacije su upravo osvještavanje tog mehanizma kod djece – da je emocija uvijek u redu i da na nju ne možemo utjecati, no da je ponašanje stvar odabira i odluke. Na sličan način funkcionira i postavljanje granica kod djece, gdje je isto cilj pomoći djetetu da uspostavi samoregulaciju te preuzme kontrolu i odgovornost nad svojim ponašanjem. Naravno, vještine samoregulacije se uče cijeli život (sigurno ste naletjeli na barem jednu odraslu osobu u prometu koja ih još uvijek nema razvijene) i ne možemo očekivati od petogodišnjaka da će ih imati razvijene.

Prvi korak je prihvaćanje emocije. Dakle, prihvatiti da je djetetu zaista nelagodno i pomoći djetetu da prihvati tu nelagodu. Nemojte misliti da dijete, samo zato što je maleno, ne razumije da se razlikuje od većine svojih vršnjaka. Ako mi nesvjesno još više naglašavamo tu razliku ili šaljemo poruku da ta razlika nije nešto dobro, otežavamo djetetu prihvaćanje samog sebe i svoje različitosti. Sjetimo se, ta različitost je nešto na što dijete ne može značajno utjecati i samim time dijete može izgraditi negativnu sliku o sebi te imati nisko samopouzdanje (što će opet pogoršati problem inhibiranosti). Na primjer: „Vidim da se ne osjećaš dobro jer na igralištu ima puno djece. Možemo ovdje malo sa strane skupa promotriti i vidjeti koga sve ima na igralištu.“ Na taj način ste djetetu poslali poruku da je u redu biti nesiguran, da vi prihvaćate tu emociju i da ste tu uz njega, koliko god je to djetetu potrebno. Drugi korak je probati otkloniti djetetovu nelagodu ili strah koji osjeća (taj strah se još naziva i anksioznost). Najbolji način je kroz priču s metaforom ili igru. Na primjer, ako dijete voli divlje životinje, možete mu ispričati priču o hrabroj maloj antilopi, koja se seli u novu savanu i upoznaje druge nove antilope. Niti toj antilopi nije bilo u početku lako, pogotovo jer je nova u društvu, ali je kroz nekakav zaplet uspjela savladati svoje strahove i sprijateljiti se s novim prijateljima. Treći korak je probati potaknuti dijete da proba prići igralištu (ponašanje), ali tek nakon što smo napravili prva dva koraka, pri čemu trebamo djetetu naglasiti da je sasvim u redu i ako ne želi prići igralištu. Na taj način mu dajete osjećaj kontrole i moći, a samim time i osjećaj sigurnosti.

U slučaju da ste se možda i prepoznali u jednom od onih roditelja koji su ponekad verbalno nagovarali dijete na igru, to ne znači da ne možete u bilo kojem trenutku isprobati i drugi pristup. Možda neće odmah isprve upaliti, ali čim dijete osjeti da ga zaista razumijete i prepustite mu odluku (a time i moć) u njegove ruke, pružiti ćete mu osjećaj sigurnosti. Osjećaj sigurnosti, kao primarna potreba, je glavni preduvjet za uspješnu samoregulaciju, ali i „onaj“ osjećaj hrabrosti. Baš poput malene antilope.

Maja Bonačić, mag. psych.
Praktičarka terapije igrom,
Majstorica NLP-a

Sharing is caring

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on email

Možda će vas zanimati: