logo mamino sunce
Kategorija: ,
Vrijeme čitanja: 4 minute

Očekujemo li nemoguće od djece

Često puta u profesionalnom radu susrećem se s roditeljima koji su po nekim karakteristima dijametralno suprotni od svoje djece. Razlog zbog kojega dolaze kod stručnjaka tražeći intervenciju i pomoć ne leži u samoj različitosti između njih i djece već u međusobnom nerazumijevanja uslijed iste.  Uzmimo za primjer  oca koji je oduvijek  maštao o sinu koja će biti sličan njemu – ljubitelj sporta, član nogometnog kluba, miljenik ženskog društva, glavni akter tuluma i izlazaka… Ukoliko se za njegovog  sina ispostavilo da baš i nema predispozicije za sportaša, da vrijeme radije provodi uz knjigu umjesto na tulumima, da nije toliko popularan u ženskom društvu kao njegov mlađi brat (niti mu je to bitno), njegov otac će možda  smatrati kako mu treba „pomoći“ da sve to postane. Ne razmišljajući o njegovim stvarnim potrebama, željama i interesima, tata će ga iz najbolje namjere „gurati“ na razne sportove, upisat će ga u nogometni klub iako mu je sin već u nekoliko navrata rekao da mu se tu ne sviđa… Iz želje da udovolji tati, sin će možda neko vrijeme činiti sve što tata želi, no osjećaj koji će ga pritom pratiti neće biti nimalo ugodan – osjećaj neprihvaćanja, osjećaj manje vrijednosti i osjećaj krivnje jer  je drugačiji, jer nije ispunio očekivanja najvažnije figure u životu.

I roditelji su samo ljudi i nije neobično da u trenutku kada saznaju da će postati roditelji počnu maštati i priželjkivati osobine djeteta. No kada se tijekom vremena za to isto dijete ispostavi da posjeduje drugačije osobine od željenih, da je njegov temperament drugačiji od roditeljevog i da je potrebno uložiti više truda u razumijevanje djeteta koje nam nije slično u odnosu na ono koje jest, svako forsiranje djeteta da bude nešto što nije zapravo je vrlo štetno za njega i njegovo samopouzdanje. Činjenica je da nam je puno lakše razumjeti nekoga tko je sličan nama i čiji su pogledi na svijet, interesi i želje slični našima. U odnosu s prijateljima uvijek smo u poziciji da možemo izabrati provoditi vrijeme s ljudima koje su slični nama, a reducirati ili izbjegavati prijateljske odnose s ljudima koji nisu. Primjerice, ako slobodno vrijeme volimo provoditi na koncertima, izlascima u noćne klubove i slično, vjerojatno će nam više odgovarati društvo osobe koja također na taj način voli provoditi vrijeme nego one koja večeri voli provoditi kod kuće, u malom krugu bliskih ljudi uz dobar film. I tu nema ništa loše. No, ako se radi o našem djetetu tada nismo u poziciji da možemo dijete zamijeniti za neko drugo, slično nama. A isto tako ne bi trebali ni pokušati promijeniti naše dijete samo zato jer bi nam to olakšalo komunikaciju s njim ili zato jer smatramo da bi možda njemu bilo lakše u životu da se ponaša kao mi. Ponašanje našeg djeteta je odraz njegova temperamenta, njegovog identiteta, odraz njega samoga. Kada to isto ponašanje želimo promijeniti, poruka koju mu šaljemo jest da on nije dovoljno dobar, da nešto s njim nije u redu i da bi zadobio našu ljubav mora biti takav i takav.  U kontekstu sina koji je introvert, koji uživa čitajući knjige i u samoći, iz pozicije oca ekstraverta takvo ponašanje sina za njega može biti potpuno neshvatljivo. Neshvatljivo do te mjere da mu otac možda počne upućivati komentare poput „Zašto nisi kao i sva druga normalna djeca?“, „Stalno si za tom glupom knjigom kao nekakv moljac, daj više izađi van na sunce!“, „Ugledaj se na mlađeg brata, vidiš kako on ima normalne prijatelje!“ i slično. I otac, ne zato jer ne voli sina i jer nema dobru namjeru, na ovaj način ozbiljno narušava sinovu sliku o sebi i samopouzdanje. I pritom ne uviđa da je njegovo dijete posve normalno – samo drugačije od njega.

Kako do svega ovoga ne bi došlo, važno je da roditelji prepoznaju temperament djeteta i da ga poštuju, da od njega ne očekuju da bude nešto što nije. To je za dijete (pa čak i odraslu osobu) nemoguće. Ako se sjetite samo jedne situacije kada je netko od vas zahtjevao da se ponašate u suprotnosti s onim kakvi inače jeste, moći ćete uočiti kako vam u toj situaciji nije bilo nimalo ugodno. A možete li tek zamisliti kako je onda djetetu od kojega roditelj stalno očekuje da se ponaša u suprotnosti s onim što ono jest? Imajte to na umu kada slijedeći put poželite reći (direktno ili indirektno) djetetu kako bi trebalo biti drugačije.

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Sharing is caring

Možda će vas zanimati: