Kategorija: ,
Vrijeme čitanja: 4 minute

Trebaju li roditelji činiti djecu sretnom

Trebaju li roditelji činiti djecu sretnom

U današnje vrijeme zaista nije lako biti roditelj. S jedne strane je dobro što su roditeljima informacije puno dostupnije nego prije, što je izbor raznovrsniji, što su mogućnosti u konzultiranju sa stručnjacima veće. No s druge strane informacija je jako puno, neke su čak i oprečne (i stručnjaci se katkad razilaze u mišljenjima), a na roditelje kao da su bačena sva svjetla reflektora. Konstantno se naglašava kako je najvažnije da je dijete sretno i „uspješnost“ nečije roditeljske uloge često se sagledava upravo kroz sreću djeteta. Trebaju li roditelji zaista raditi na tome da im je dijete sretno?

Odgovor, dakako, nije jednoznačan. Načelno je težnja svakog roditelja da mu dijete bude sretno i vjerujem da nijedan roditelj nije sretan kada mu je dijete tužno/ljuto/uplašeno. No u isto vrijeme su sve te emocije, iako neugodne i roditelju i djetetu, potpuno normalne i poželjne. Kada bi razmislili je li adekvatno da u situaciji kada vas netko povrijedi budete sretni, sigurno bi zaključili da nije. U tom trenutku je normalno da osjećate ljutnju, tugu. Da je vaše dijete kao mala beba konstantno iskazivalo zadovoljstvo, kako bi znali da je gladno? Da treba promijeniti pelenu? Da mu je hladno/vruće/nelagodno? Da ga je strah i da treba vašu blizinu i dodir? Bez obzira što vam djetetov plač nije bio ugodan, on je bio nužan kao smjernica da djetetu nešto treba. Upravo zato i jest njegova zadaća da nije ugodan – jer da jest, vi ne biste reagirali. Plač vas je potaknuo na akciju.

Kada je dijete starije možda više ne plače toliko, no i dalje pokazuje tugu, ljutnju, strah. Roditeljima i dalje nije ugodno kada djetetu nije ugodno i možda se trude suspregnuti djetetove emocije na način da ga po svaku cijenu žele učiniti sretnim. Jer svi govore da je važno da je dijete sretno. I onda upadaju u veliku zamku pod nazivom zabrana na emocije.

Zabrana na emocije jest indirektna poruka djetetu da nije ok biti tužan/ljut/uplašen. Da to što osjećaju treba što prije zatomiti i biti sretan, zadovoljan. Ako dijete padne i udari se, prva rekacija roditelja može biti „Nemoj plakati, vidiš da nije ništa“. Ako dođe iz parka ljuto jer mu je prijatelj uništio loptu, roditelj može reći „Ma nemoj se ljutiti, nije on to namjerno“. Ako ga bude strah kada uči plivati, poruka može biti „Ma što se bojiš, vidiš kako se sva druga djeca brčkaju“. Tih poruka roditelji ne moraju biti ni svjesni, jednostavno ih mogu ponavljati bez razmišljanja o tome kako one utječu na dijete. Te poruke nisu izgovorene iz loše namjere; uglavnom su izgovorene s ciljem da se dijete utješi no nažalost ta utjeha je samo provučena kroz glavnu poruku koja glasi: Nemoj osjećati to što osjećaš.

Zašto to nije dobro? Zar nije težnja da se svi osjećamo dobro? Da, težnja je da se svi osjećamo dobro no osjećati se dobro dok nam se događa nešto loše nije adekvatno. Ako zatomimo osjećaj koji je u toj situaciji primjeren, on ostaje potisnut i dugotrajnim skupljanjem takvih osjećaja mogu nastati veliki problemi. Ako uvijek zatomljujemo ljutnju jer: druga osoba to nije tako mislila/to nije pristojno/drugi nam kažu da se nemamo zašto ljutiti, ta ljutnja će kad-tad izaći van. Bilo kroz zdravstvene tegobe, bilo kroz jednu veliku eksploziju koja će odjeknuti kada joj se najmanje nadamo. Ako stalno zatomljujemo svoj strah i mantramo da se „nemamo čega bojati“, on se negdje u dubini skuplja i može jednog dana izaći van u obliku napada panike. Drugim riječima, sve što zatomimo zapravo nismo eliminirali iz sebe već je samo ostalo negdje djelomično zapečačeno. Kako to ne bi učinili s emocijama svoje djece i priuštili im probleme u kasnijoj dobi, važno je dopustiti im da osjećaju to što osjećaju. Važno je prepoznati kod sebe koju im poruku šaljemo kada ih tješimo. Važno je prihvatiti da možda u tom trenu ne možemo učiniti ništa da dijete bude bolje – no i to je ok. Možemo samo biti uz njih i pitati ih što im treba od nas.

Kako onda reagirati kada se dijete rasplače? Pitajte dijete što ga je rastužilo i jel mu možete kako pomoći. Poljubite ga. Nemojte mu govoriti da će proći kada ga poljubite – jer to nije istina. I u isto vrijeme mu dajemo poruku da je potrebno nešto izvana da bi se osjećalo bolje.

Kada je dijete ljuto, prepoznajte da je ljuto. Pitajte ga jel može samo nešto učiniti da razrješi konflikt (ako je konfliktna situacija dovela do ljutnje). Potičite ga da kaže drugom djetetu/osobi što ga smeta. Kada se dijete uplaši, pitajte ga što ga je uplašilo. Nemojte tražiti čudovišta ispod kreveta pa uvjeravati da ih nema. Recite mu da čudovišta ne postoje zapravo, da su samo u knjigama i na televiziji. Recite mu da ćete biti tu za njega ako ga je strah.

Ne morate riješiti problem koji ima dijete. Ne morate ga instant učiniti zadovoljnim i oslobođenim od neugodnih emocija. Budite mu podrška, pokažite razumijevanje (čak i kada vam se čini potpuno neutemeljen djetetov osjećaj – emocije su subjektivne, nemojte ih objektivizirati) i pustite dijete da se nauči nositi s njima. Tako mu indirektno stvarate dobre temelje za sreću. Jer sreća se nalazi u nama, a ne izvan nas.

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Sharing is caring

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on email