Rođenje djeteta očekujemo s lijepim i pozitivnim emocijama. Ali što ako ne ide sve onako kako smo zamislili?
Postoji mogućnost komplikacija već u trudnoći, kod samoga porođaja ili neposredno nakon. Tada se rađaju djeca koju nazivamo neurorizična djeca ili djeca s neurorizikom. Svako deseto novorođenče je imalo neku od komplikacija, koja može biti blaža ili teža, s mogućim posljedicama po razvoj ili bez njih. Napredak medicine umanjuje broj umrle novorođenčadi, granica preživljavanja sve je niža, ali povećava se broj djece s komplikacijama kao što su prijevremeni porođaj (prije 37. tjedna trudnoće), niska ocjena APGAR-a, krvarenje u mozak, prestanak disanja, novorođenačka žutica, infekcije, porođaj dovršen carskim rezom ili vakuumom, porod zadkom. To ne znači nužno da će doći do razvojnog oštećenja već da takvoj djeci treba pojačani nadzor ili dodatno poticanje njihova razvoja.
Što ako razvoj djeteta ne teče u skladu s očekivanim? Roditelji su osobito opterećeni brigom o budućnosti djeteta s odstupanjem u razvoju, osobito djeteta s teškoćama u razvoju. Djeca s teškoćama u razvoju mogu imati oštećenje vida ili sluha, nekada oboje, poteškoće u govornoj komunikaciji, poremećaj u ponašanju, snižene intelektualne sposobnosti, motorička ili neurološka oštećenja, poremećaj iz spektra autizma, zdravstvene poteškoće poput bolesti srca, astme, šećerne bolesti, epilepsije… Takvom djetetu i cijeloj obitelji potrebna je stručna pomoć cijeloga tima stručnjaka i lokalne zajednice, sam sustav zdravstva nije dovoljan.
Upravo program rane intervencije nastoji ojačati podršku obitelji i povećati socijalnu potporu lokalne zajednice. U fokus zbivanja, uz dijete, stavlja se cijela obitelj, svi njezini članovi.
Dakle, usluga rane intervencije u djetinjstvu pruža se djetetu kod kojega je uočeno odstupanje u razvoju i djetetu s teškoćama u razvoju ili kod kojega je prisutan neki od razvojnih rizika, do treće godine, najdulje do navršene sedme godine života.
Po definiciji, rana intervencija je socijalna usluga koja obuhvaća stručnu, poticajnu pomoć djeci i stručnu i savjetodavnu pomoć njihovim roditeljima, drugim članovima obitelji, udomiteljima, kod prisutnosti razvojnog rizika ili odstupanja u razvoju.
Rana intervencija u djetinjstvu vuče korijene iz SAD-a sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Uz sve druge vrijednosti koje donosi sa sobom, dokazana je i njezina ekonomska isplativost.
Važno je rano uključivanje u sustav rane intervencije zbog plastičnosti mozga djeteta što znači sposobnosti moždanog tkiva u ranom razdoblju života da održi svoju funkciju, zamjenom oštećenog tkiva nastalog zbog neke traume prije, za vrijeme ili neposredno poslije porođaja, nekim drugim živčanim tkivom.
Provode ju stručnjaci raznih profila: liječnici, medicinske sestre, psiholozi, logopedi, pedagozi, edukacijski rehabilitatori (defektolozi), socijalni radnici, radni terapeuti, odgojitelji, fizioterapeuti.
Osnovni problem u dostupnosti rane intervencije je regionalno nejednaka mogućnost korištenja usluga rane intervencije, pomanjkanje stručnjaka za provođenje usluga rane intervencije i njihova neravnomjerna raspoređenost, uglavnom se nalaze u velikim gradovima.
Ranu intervenciju u djetinjstvu čine različiti vidovi podrške cijeloj obitelji i djetetu kako bi ono razvilo sve svoje potencijale i pripremilo se za život i sve ono što ga u životu očekuje. Pri tome neophodna je dobra koordinacija između sustava zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi uz podršku lokalne zajednice.
Na žalost, loše socijalne okolnosti (siromaštvo, nedostupnost adekvatne stručne pomoći, krizne situacije poput prirodnih katastrofa, potresa, poplave, bolesti širih razmjera – pandemija Sars CoV 2) mogu dodatno ugrožavati već odstupajući rani razvoj djeteta. Ovakva izvanredna stanja koja su zadesila i RH, prouzročila su poteškoće kod pružanja usluga rane intervencije. No, svaka kriza je u neku ruku i izazov te je kratkoročna alternativa pronađena u digitalnoj tehnologiji, kako bi se premostilo vrijeme poteškoća, a djeci i roditeljima osigurao kontinuitet u pružanju usluga. Kada ima volje, ima i načina!
Istraživanje pod pokroviteljstvom Unicefa osvijestilo nas je da 45% obitelji djeteta s teškoćama u razvoju ne traži pomoć, ne uključuju svoje dijete u sustav rane intervencije u djetinjstvu, zbog straha od osude društva. Na takav stav moramo odlučno utjecati jer posljedice trpi dijete s teškoćama, kojemu smo oduzeli mogućnost da razvije svoje preostale potencijale. U konačnici to osjeti cijela obitelj i svi njeni članovi, osobito druga djeca u istoj obitelji koja su urednog razvoja.
Velike su mogućnosti za unaprjeđenjem sustava rane intervencije u djetinjstvu uz neophodnu pomoć cijeloga društva, koje u potpunosti mora shvatiti njezinu vrijednost i vrijednost svakoga djeteta. Nema veće vrijednosti od osposobljavanja djeteta s teškoćama u razvoju za samostalan život ili barem neke vidove samostalnosti, uz razvijanje spoznaje osobne vrijednosti.
Autor: Mirjana Kolarek Karakaš, dr. med. spec. pedijatar
Specijalistička pedijatrijska ordinacija Mirjana Kolarek Karakaš, dr. med. spec. pedijatar
Kolodvorska 20, Varaždin
tel: 042 398 540
www.pedijatrija.com.hr
