Hodalica bebi nije potrebna. Stavljanjem djeteta u hodalicu možemo ga dovesti u situaciju da radi ono što još ne može samostalno. Zato je važno poštovati prirodni tijek razvoja i ne požurivati dijete u fazu za koju još nije razvojno spremno.
Od koliko mjeseci beba smije u hodalicu?
Mjeseci navedeni u nastavku odnose se na faze motoričkog razvoja djeteta, a ne na dob od koje bi trebalo početi koristiti hodalicu.
U tekstu se ne navodi određena dob od koje se hodalica preporučuje. Naglasak je na prirodnom tijeku razvoja i tome da dijete ne treba dovoditi u situaciju za koju još nije razvojno spremno.
Treba li bebi hodalica?
Izgleda da i nije. Ako nije dobro za bebu dovoditi je u situaciju da radi ono što još zapravo ne može sama činiti, stavljanjem u hodalicu dovodimo je upravo u takvu situaciju.
Hodalice za bebe kod nas su popularne. Zašto ih roditelji koriste? Zato da beba „uči“ hodati ili da je se stavi negdje gdje je ne treba držati, a može se kretati.
Roditelji često pitaju o primjeni hodalice. Nisu rijetke situacije da bebu stavljaju u hodalicu, a ona još ne može niti samostalno stajati ili čak sjediti.
Razvoj do samostalnog hodanja
Razvoj je kontinuirani proces. Dojenče sazrijeva iz dana u dan i stječe nove sposobnosti. Svako dijete ima svoj tempo razvoja – jedno se razvija malo brže, a drugo polaganije – no unatoč individualnim razlikama djeca se razvijaju prema istim osnovnim pravilima.
Roditelji bi trebali znati da postoji vrijeme kada dijete treba nešto znati i moći učiniti, a važno je i kako to radi. Ta ključna razdoblja u motornom razvoju bebe nazivamo miljokazima razvoja.
Potrebno je poznavati razvojne faze djeteta kako bi ih se moglo očekivati, radovati se njihovu dolasku te prepoznati eventualna kašnjenja u razvoju ili znakove odstupanja od normalnog razvoja.
U normalnom motornom razvoju dijete se počinje okretati preko boka u šestom mjesecu, a dovedeno u sjedeći stav sa šest mjeseci može ga zadržati kraće vrijeme s ispruženim rukama. Samostalno treba moći zauzeti sjedeći stav sa sedam mjeseci.
Beba u četveronožni stav kreće između osam i deset mjeseci, a potom i u istraživanje svijeta puzanjem. Kako se sve više budi djetetov interes, ono nastoji sve više vidjeti oko sebe i počinje se uz pridržavanje podizati u klečeći stav, a potom i bez pridržavanja.
U idealnom motornom razvoju to se zbiva s deset mjeseci života. Iza toga slijedi iskorak, pa podizanje u stojeći stav uz pridržavanje.
Dijete počinje i hodati uz pridržavanje, najprije postranično, primjerice duž ograde svog vrtića ili uz namještaj, mijenjajući prvo položaj svojih ruku, a potom nogu.
Nakon stajanja i hoda uz pridržavanje slijedi samostalno stajanje i samostalan hod. Djeca obično prohodaju oko svog prvog rođendana, neka prije, neka kasnije, i to u dobi od 10 do 14 mjeseci života.
Koraci razvoja slijede jedan za drugim u nizu. Prethodni mora biti dobro usvojen ne samo s obzirom na vrijeme nego i na način usvajanja te kvalitetu održavanja određenog stava i položaja.
Ako to nije optimalno ispunjeno, a bebu se „požuruje“, javlja se problem nezrelog usvajanja viših faza bez postignute sigurnosti u prethodnima.
Zdravo dijete ima svoj tijek razvoja. Jedna faza razvoja gradi se na dobro usvojenoj prethodnoj. To je poput stepenica – ako se želite popeti, najbolje je ići jednu po jednu. Možete i preskakati, ali tada postoji veći rizik pada nego ako idete po redu.
Kako god išli, stepenice moraju postojati i biti u nizu da biste se mogli njima služiti. Isto tako, da bi dijete hodalo i dobro hodalo, prethodne razvojne faze moraju biti uredno stečene.
Više o ovoj temi pročitajte u tekstu o motoričkom razvoju djeteta, a posebno smo obradili i pitanje treba li beba puzati.
Moguće posljedice i sigurnost
Moguće štetne posljedice primjene hodalice su:
- Ako je hodalica bebi previsoka, beba se neće oslanjati na cijela stopala, već na nožne prstiće i nepuna stopala.
- U hodalici će početi „hodati“ odmah prema naprijed, a prirodni tijek razvoja hoda prvo je hod u stranu, pa potom naprijed.
- Hodalice su na kotačićima pa se dijete u njima vrlo brzo kreće, iako motorički za to još nije sposobno. Zbog toga razvija kompenzacijske mehanizme čija shema ovisi o djetetovu razvojnom nivou, odnosno njegovim stvarnim motoričkim sposobnostima.
- Povećana je mogućnost pojave nespretnosti jer je manje ili više narušen razvoj obrambenih reakcija.
- Ako dijete ima smetnje u razvoju, posebno cerebralne poremećaje kretanja, ne smije ga se „na svoju ruku“ stavljati u hodalicu jer se time može pospješiti razvoj pogrešnih kompenzacijskih mehanizama.
Kako podržati razvoj i kada tražiti stručnu pomoć
Prirodi treba pomoći, a kada je bebin razvoj u pitanju, to se može činiti vježbama za stimulaciju razvoja, nježnom masažom i svrsishodnim bavljenjem djetetom.
Primjerice, bebi možemo:
- stavljati otvorene ručice na bocu, u početku joj pridržavati bocu, a poslije će je i sama držati
- davati igračke u obje ručice zajedno i u svaku posebno, premještati ih iz šakice u šakicu, lupkati i zveckati njima te se aktivno igrati s bebom
- privoditi ručice jednu drugoj i licu, mazeći je vlastitim šakicama
- pljeskati ručicama
- ponavljati ono što beba „kaže“ i tako je ohrabrivati u glasovnom javljanju
- pohvaliti je za ono što je lijepo učinila i tako je bodriti
- baviti se bebom i poticati je da ono što već može radi sve spretnije te joj dopustiti da učini ono za što je razvojno zrela.
Pustimo zdravu bebu da se razvija prirodnim tijekom uz nježnu stimulaciju i bavljenje primjereno njezinu razvoju.
Ako beba ima problema u razvoju, potrebno je potražiti odgovarajuću stručnu pomoć. Kada je riječ o motorici, savjetom i uputom može pomoći specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije.
Zapamtite
- Razvoj djeteta može se unaprijediti stimulativnom medicinskom gimnastikom, nježnom masažom te intenzivnim bavljenjem djetetom primjereno njegovu razvojnom nivou.
- Ako dijete ima smetnje u razvoju, treba se njime baviti prema uputama stručnjaka.
- Potpomažući prirodni tijek razvoja, ne smijemo dovoditi dijete u situaciju za koju razvojno nije spremno. Poštivanje ove spoznaje isključuje primjenu hodalice.
Autorica izvornog stručnog teksta: prof. dr. Milena Stojčević – Polovina
