Svaki porođaj, neovisno o porođajnoj težini, koji uslijedi prije navršenih 37 tjedana gestacije, je prijevremeni porođaj
Donja granica trajanja trudnoće čije se završenje smije smatrati porođajem, nije precizno određena, ali se prijevremenim porođajem najčešće smatra dovršenje trudnoće između 20 i 37 punih tjedana (114-259 dana) gestacije. Preživljenje i normalan razvoj djeteta ovise o gestacijskoj dobi, težini i zrelosti pa što je trudnoća bila kraća, djetetova težina manja, a zrelost slabija, preživljenje je niže i pobol djece veći. Djeca rođena prije 32. tjedna trudnoće i težine do 1500 grama najugroženija su skupina s visokom smrtnošću i pobolom. Posebno su ugroženi oni najmanji, rođeni na granici preživljenja, s 23-24 tjedna trudnoće. Mogu preživjeti, računa se da je to moguće u oko trećine njih, no više od 2/3 preživjelih ima neko oštećenje koje je, na žalost, trajno. Kod te djece pluća još nisu počela stvarati tvar koja omogućuje disanje, mogu disati samo uz potporu mehaničkih uređaja pa umiru jer ni to nije dovoljno da bi im se osiguralo dovoljno kisika ili umiru od posljedica oštećenja zbog tehnologije koju moraju koristiti da bi preživjela. Naravno da je u te djece zrelost i sposobnost svih ostalih organa, sukladno gestaciji, nedostatna. S porastom trajanja trudnoće nezrelost pluća i ostalih organa neophodnih za preživljenje postupno se smanjuje pa su i opasnost umiranja i oštećenja sve manja, kako trudnoća napreduje. U onih rođenih nakon 36. tjedana trudnoće, najčešće s već težinom preko 2500 grama, zrelost je tolika da nakon porođaja nemaju ozbiljnijih problema i dalje se razvijaju normalno. Međutim, i ovdje valja biti oprezan, jer danas znamo da se neke blage poremetnje koje su tipične za nezrelost pa i u ovih “velikih” prijevremeno rođenih, mogu uočiti tek tijekom djetinjstva ili kasnije.
Izvještaji o učestalosti prijevremenog rađanja, razlikuju se između različitih rasa, etničkih skupina, podneblja, zemalja i institucija, no drži se da 5-10 % trudnoća završava prije termina. U nas posljednjih godina učestalost prijevremeno rođenih smanjena je na oko 5-6 %.
Prijevremeni porođaj može biti posljedica spontano, prije termina započetih trudova u zdrave trudnice koja nosi posve zdravo dijete. Kažemo da maternica iz nepoznatih razloga završi proces pripreme za stvaranje trudova tjednima ranije no što se to normalno treba dogoditi, a potom, na beznačajni podražaj, ti trudovi zaista i započnu. U tih je trudnica, s obzirom da se trudnoća razvija normalno, žena i dijete su zdravi, vrlo teško ili čak nemoguće prepoznati opasnost prijevremenog započinjanja trudova. Ova situacija je prilično rijetka, a kad se i dogodi, trudnoća je obično uznapredovala pa samo rađanje djeteta koje još nije sasvim zrelo nije ozbiljan problem. Naime, s obzirom da u podlozi početka porođaja nije postojalo neko nepovoljno zbivanje tijekom trudnoće, dijete se ne rađa bolesno ili ne biva oštećeno nepovoljnim zbivanjem koje je i pokrenulo porođaj pa je njegova adaptacija obično brza i dalji tijek života normalan.
Puno češće prijevremeni je porođaj posljedica nekog nepovoljnog zbivanja tijekom trudnoće, zbog čega se maternica započne “rješavati”svog sadržaja. To nepovoljno zbivanje najčešće je neka bolest unutar maternice, npr. infekcija, manjak kisika koje dijete dobiva posteljicom ili bilo koje drugo nepovoljno zbivanje koje može potaknuti reakciju “stresa” u djeteta. Uz ovakvu “podlogu” porođaj najčešće počne rano, nerijetko nakon navršenih tek 20 tjedana trudnoće ili nešto kasnije. Najveći problem je činjenica da osim simptoma početka porođaja, drugih simptoma nema ili su posve netipični, neznačajni i blagi. To znači da nerijetko i uz tešku infekciju, hipoksiju ili neko drugo zbivanje u trudnoći, kliničar nema ni jednog simptoma koji bi pokazao da je porođaj posljedica nepovoljnog zbivanja, a ne spontano pokrenutog prijevremenog porođaja u zdrave trudnice i djeteta. Dakle, znakovi postojanja infekcije, hipoksije ili stresa kao upozorenja da se sprema ovakav ishod vrlo su neznatni ili netipični. Potrebno je puno iskustva, znanja i opreza kako bi se trudnoća prepoznala rizičnom,a liječenje započelo dovoljno rano.
Uz nepostojanje znakova ugroženosti majke i djeteta, a posebice kad je trudnoća jako nezrela, obično pokušavamo porođaj prekinuti kako bi se trudnoća nastavila. Dajemo, tkv. Tokolizu, lijekove koji mogu prekinuti kontrakcije maternice. Ako se, pak, odlučimo za nastavak porođaja, maternica koja nije pripremljena za porođaj stvara trudove koji nisu pravilni i djelotvorni ili se jave tek nakon što je prije toga otekla plodova voda. Porođaji stoga, u takovih trudnoća ne teku normalno, česti su zastoji u porođaju ili postupna inkoordinacija maternice. Sve to dodatno ugrožava dijete pa se vrlo često odlučujemo trudnoću završiti operacijski kako bi izbjegli bar dio ugroze koja je u ovim situacijama za dijete uvijek vrlo velika.
Prof. dr. sc. Snježana Škrablin
Spec. ginekologije i opstetricije
Subspec. fetalne medicine i opstetricije
Subspec. humane reprodukcije
