Čitanje i pisanje su nezaobilazne vještine u suvremenom svijetu, a ovladavanje ovim vještinama tijekom prvih razreda osnovne škole preduvjet je akademskog uspjeha. No, od 3 do 10% djece u školskim klupama unatoč sustavnoj poduci, trudu i želji, ne uspijeva ovladati čitanjem i pisanjem. Poremećaj čitanja i pisanja ili disleksija jedan je od najčešćih razvojnih poremećaja.
Disleksija je konstitucionalnoga podrijetla, što znači da se ne može utvrditi točan uzrok teškoćama koje se javljaju. U djece s disleksijom teškoće u razvoju tečnoga i točnog čitanja nisu odraz teškoća vida, sluha ili općih kognitivnih sposobnosti. Upravo je stoga disleksija vrlo zanimljiva znanstvenicima. Iako postoje različite teorije o mogućim uzrocima disleksije, svi se stručnjaci slažu da je poremećaj čitanja primarno jezična teškoća. Naime, čitanje i pisanje tek su drugi modalitet kojim koristimo svoje jezične sposobnosti. Neka djeca pokazuju teškoće u „prebacivanju“ svojih sposobnosti i kapaciteta s govornoga u pisani kȏd koje je potrebno kada počinjemo ovladavati čitanjem. Kako bismo uspješno čitali potrebno je poznavati slova te ta slova bez teškoća povezivati s glasovima koje predstavljaju. Preduvjet čitanja i pisanja je sposobnost uočavanja jezičnih odsječaka od kojih se riječi sastoje (slogova i glasova). Ova se sposobnost koju zovemo fonološka svjesnost, razvija tik pred polazak u školu. Tijekom čitanja nastojimo brzo pretvarati slova u glasove, spajati glasove u riječi kojima tražimo značenje. Na taj način razumijemo tekst koji čitamo. Da bismo u tome uspjeli potreban nam je dobar kapacitet pamćenja u kojem se ove aktivnosti odvijaju. Djeca s dislesijom često imaju izvrsno dugoročno pamćenje i zavidna znanja, no kapacitet radnoga pamćenja koje podupire procese fonološke svjesnosti i pretvaranja vizualnih u zvučne simbole često im je sužen.
Djeca s disleksijom čitaju sporo, uz puno pogrešaka. Posljedično, razumijevanje pročitanoga je narušeno pa djeca s disleksijom imaju velike poteškoće kada je potrebno učiti čitanjem, primjerice pri učenju povijesti i sličnih predmeta gdje je potrebno iščitavati tekst i pamtiti činjenice. Čitanje lektira osobito je teško jer se čak i ona djeca koja djelomično ovladaju tehnikom čitanja lako umaraju, a pri tome je čitanje još teže i neuspješnije. Uz disleksiju se ponekad javlja i disgrafija, odnosno poremećaj pisanja. Djeca s disleksijom često ispuštaju slova ili slogove te imaju teškoća u strukturiranju teksta zbog čega je pisanje sastavaka i eseja osobit izazov.
Iako je poremećaj čitanja i pisanja jedan od najčešćih razvojnih poremećaja, a sam pojam disleksija se često spominje u medijima, svijest o teškoćama koje imaju djeca s disleksijom te programi pomoći još su uvijek nedovoljno razvijeni. Disleksija je poremećaj koji ne nestaje, ali uz logopedsku terapiju te sustav podrške djeca s disleksijom uspješno nadilaze svoje teškoće i ostvaruju se u suvremenom svijetu u kojem pisana riječ „vreba“ na svakom koraku.
Maja Kelić, prof. logoped
