U mojem djetinjstvu te djetinjstvu naših roditelja i djedova i baka, fizičko kažnjavanje djece bilo je gotovo uobičajena praksa roditelja. Iako sama nisam bila nikada fizički kažnjena, sjećam se da je bilo posve normalno da roditelji „daju po guzi“, da prijete pljuskama, malo „navuku uho“ i slično. Razlog zbog kojega moji roditelji nisu primjenjivali fizičko kažnjavanje bio je taj što su oni sami bili „žrtvama“ istoga i što su donijeli čvrstu odluku da to nikada neće učiniti svom djetetu. Možda su bili među rijetkima koji nisu nastavili dobro ustaljeni obrazac – no srećom, nisu pokleknuli kolektivnom uvjerenju da „malo po guzi nikome ne škodi“ ili da je „batina iz raja izašla“.
Zašto roditelji fizički kažnjavaju djecu?
Suprotno uvjerenju da su roditelji koji fizički kazne dijete grozni ljudi koji zlostavljaju svoju djecu, srećom većina ipak to nije. Uglavnom se radi o ljudima koji nisu zlostavljači već ljudi koji u pojedinim situacijama „pokleknu“ i primjene staru odgojnu metodu. Metodu kojoj se nekada pristupalo kao uobičajenoj i normalnoj. I to je često razlog zašto se fizička kazna smatra normalnom: generacijsko uvjerenje da je „batina iz raja izašla“, „da malo po guzi ne šteti“, „da je strah dobar“ i slično, može biti toliko jako da roditelji nikada nisu ni preispitali ovu odgojnu metodu. Posebno ako ona urodi plodom (a postoji šansa da kratkoročno urodi). No, koliko god imali poriv u situacijama kada smo na krajnjim granicama – a s djecom to nije rijetkost – i koliko god bili umorni i iscrpljeni, bilo bi dobro u takvoj situaciji napraviti jedan „time – out“ i ipak ne reagirati u prvotnom porivu. Iako niste zlostavljač djeteta ako ste nekada grubo primili dijete ili ga lupili po ruci kako bi mu pokazali da se to ne smije i da nije lijepo tući druge, sjetite se da ta odgojna metoda zapravo nije odgojna metoda i da neće polučiti željene rezultate.
Batina ipak nije izašla iz raja
Ako razmišljamo u kontekstu odnosa između nas odraslih: je li prihvatljivo kada vas kolega na poslu naljuti ili ne odradi svoj dio zadatka malo ga pljusnuti? Ili dati šefu „po guzi“ kada se ne ponaša ok prema vama? Je li prihvatljivo prodavačicu u dućanu „potegnuti za uho“ kada primjerice ne pozdravi? Vjerujem da bi se većina – ako ne i svi – složila da to nije prihvatljivo. Možda nam je došlo da to učinimo no većina to nikada nije učinila. A ako i jest, tada je vjerojatno ta osoba snosila posljedice. Ako ste ošamarili kolegu na poslu, pretpostavljam da je vrlo brzo usljedio otkaz. A možda i kaznena prijava. Ako sve to nije dopušteno ni prihvatljivo u odnosu s drugim ljudima, zašto bi takvo ponašanje bilo prihvatljivo prema djetetu? Zašto bi bilo u redu udariti dijete, a nije u redu udariti drugu odraslu osobu? Bi li vam bilo ok da i vi dobijete šamar ili udarac kada netko nije zadovoljan vašim postupkom, kada se ne ponašate ok? Bi li vam bilo ok da jednog dana kada budete stari i nemoćni i kada budete radili stvari koje možda vašem djetetu neće biti ok da vas dijete tretira na isti način – kroz udarce? Tako da dobro zapamtite da to više ne smijete ponoviti?
Da, ne radi se o istoj situaciji ni o istom odnosu. No, ukoliko tijekom djetinjstva primjenjujemo fizičke kazne da izrazimo svoju ljutnju zbog djetetova ponašanja, postoji velika šansa da će dijete iz toga naučiti da je u redu udarati druge kada smo ljuti na njih i kada se ne ponašaju ok prema nama. Pa možda tako Pero koji je dobivao malo po guzi kada nije slušao mamu i tatu, u osnovnoj školi bude udario Marka jer je prekršio pravila igre. Ili Anu zato jer je strgala njegovu igračku. I onda će mama i tata tog istog Peru sada učiti da nije u redu udarati druge i da ne smije tući Marka ni Anu. I Pero će biti zbunjen: kako to sada odjednom nije u redu? Možda to Pero neće verbalizirati mami i tati, ali će najvjerojatnije biti jako zbunjen.
Odgojna metoda su naša djela, a ne stvari koje govorimo djeci. Ako želimo da naša djeca reagiraju ok čak i kada su ljuti, ako želimo da se izbore za sebe, ali ne kroz agresiju (a pogotovo ne fizičku), onda moramo krenuti od sebe i svojih postupaka i pokazati im kako da to čine. Oni uče od nas.
Udarci nisu odgojna metoda
Većina onih koji fizički kažnjavaju djecu smatraju da je udarac jedini način kako će dijete dobiti poruku i zapamtiti da to što radi nije ok i da se taj postupak više ne smije ponoviti. Sva psihološka istraživanja su pokazala da kroz udarce dijete neće primiti tu poruku. Možda će zbog straha kratkoročno udarac imati efekta, no poruka sigurno neće biti prenijeta. Ako se to zna, zašto onda roditelji i dalje pribjegavaju nečemu za što sigurno znaju da neće uroditi njihovom intencijom, a to je da ograniče ili spriječe određeno ponašanje djeteta? Rekla bih da je to uglavnom zato jer se sami osjećaju nemoćno, nemaju strpljenja, ne znaju drukčije, zadovolje se kratkoročnim efektom, umorni su, iscrpljeni… Razloga je mnogo. Iz perspektive roditelja zaista imam razumijevanja za sve roditelje koji pokleknu. Iz perspektive stručnjaka pozivam roditelje da preispitaju svoje reakcije i da krenu drukčije. Jedan udarac djetetu možda neće nanijeti tešku traumu, no ako vas se dijete boji, ako su udarci česti – tada postoji velika vjerojatnost da to dijete izraste u nesigurnu osobu, bez samopouzdanja, iskrivljene slike o svijetu i drugima.
Što poručujemo udarcima
Sjetite se da mala djeca nemaju sposobnost racionalizacije kao mi odrasli i da na svijet ne gledaju isto kao i mi odrasli. Mi si možda možemo objasniti zašto je partner prema nama bio neugodan i zašto se izvikao (bio je umoran, stresno mu je na poslu i slično), no spektar djetetova razmišljanja nije takav. Djetetovi zaključci koji mogu proizaći iz batina koje je dobilo mogu biti sljedeći:
- udarac je prihvatljiv (jer to čine roditelji, a sve što oni čine je ok – tako bar rezoniraju mala djeca)
- ljubav roditelja je uvjetna („roditelji će me voljeti samo ako…“)
- ljubav boli (pa možda jednog dana djevojčica koja je dobivala batine jer je to bilo „za njezino dobro“ nađe supruga koji će joj jednako tako pokazivati ljubav)
- dijete nije vrijedno ni važno (ako ga tako tretiraju roditelji kojima bi trebao biti najvažniji, očito da nešto s njim nije u redu)
- i još niz uvjerenja koja dovode do manjka samopuzdanja, agresije, bunta, povlačenja…
Udarci mogu ostaviti trajne posljedice na dijete i velikim djelom odrediti njegov život u budućnosti uslijed nedostatka samopouzdanja i uvjerenja koja će dijete stvoriti što o sebi, a što o drugim ljudima i svijetu.
Ako jednom udarite dijete po guzi, ono sigurno neće imati iste posljedice kao i ono dijete gdje je fizičko kažnjavanje prisutno svakodnevno. No, zašto uopće udarati dijete? Ako se sjetite da to nije odgojna metoda, da nema efekta (tj. da neće dovesti do promjene ponašanja djeteta), čemu i taj jedan udarac? Sjetite se da je taj udarac vaš gubitak kontrole i strpljenja, vaš osjećaj nemoći, vaša slabost. I na tome se može raditi. Smijete biti ljuti, smijete se osjećati nemoćno, no sjetite se da ste vi odgovorni i glavni i da kontrolu možete uspostaviti. Možete izabrati otići u drugu sobu dok vas poriv ne prođe, možete duboko disati, možete brojati do 20… Opcija je puno. Ako se možete iskontrolirati s odraslima, možete i s djetetom – a vjerujem da ste imali situacija u životu gdje vam je zaista došlo da nekoga udarite (ali niste). U konačnici, uvijek možete zatražiti i savjet stručnjaka – nekada ne možemo sami jer djeca ne dolaze s priručnikom – i to je sasvim u redu.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
budisvoj.eu
