Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece…
Onima koji nemaju djecu sve se čini vrlo jednostavnim i uglavnom znaju što i kako bi napravili. Onima koji imaju djecu čini se da stvari nisu uvijek ni jednostavne ni lake, odnosno, kao što je rekao John Wilmot: „Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece. Sada imam šestoro djece i nijednu teoriju.“
Univerzalnog recepta za odgoj, naravno, nema, jer su roditelji, djeca i životne situacije (iako u nekim stvarima slični) ipak jedinstveni i promjenjivi. Na sreću, čini se da smo kao vrsta očito puno toga radili i kako valja jer smo, unatoč izostanku idealnih uputa o odgoju, ipak opstali.
Nekada i sada
Iako svako vrijeme nosi neke sličnosti u odnosima mladih i starih, odnosno onih koji odgajaju i onih koji su odgajani (a sličnosti su često prigovori starijih na neodgojenost mlađih), suvremeno je doba i u sferi odgoja opterećeno nepreglednom količinom informacija koja često paralizira i veliki broj roditelja stavlja u stanje trajne anksioznosti uzrokovane strahom da je izbor koji su napravili krivi. Prevelika količina savjeta, smjerova, istraživanja i niza drugih podataka o odgoju (od kojih su se mnogi pokazali netočnim i štetnim), od zadnjih desetljeća 20. stoljeća ne prestaje zatrpavati roditelje. A da to nije uvijek bilo tako pokazat će nam kratka šetnja u prošlost.
Ako ste ljubitelj likovne umjetnosti (a i ako niste) pogledom na likovna djela kroz različita razdoblja uočit ćete na koji se način u određenom stoljeću percipiralo dijete. Tako su u ranijim razdobljima djeca na slikama prikazivana (prema proporcijama) kao male replike odraslih. Također, kroz veliki dio povijesti pa i u 21. stoljeću u nekim zemljama trećeg svijeta dijete je tek jeftina radna snaga. U tim i takvim uvjetima nema ni neke velike filozofije o odgoju. Nekada se sve moglo staviti pod maksimu: nek’ su siti i nek’ su zdravi. Da ne nabrajamo dalje – ono što želimo reći jest sljedeće: kako se mijenjalo značenje toga što je uopće dijete tako su se mijenjala i pravila odgoja.
Nadalje, kako su se mijenjali društvo i način života (posebice nakon industrijske revolucije) obitelji su se smanjivale te je umjesto velikog kućanstva, u kojemu je živjelo nekoliko generacija, obitelj postala manja zajednica. To je dovelo i do prvih generacija koje nisu rasle okružene velikim brojem generacija gledajući odrastanje (i odgoj) mlađih od sebe i učeći na taj način što i kako, nego su pri odgoju vlastitog djeteta trebale upute, treninge, udžbenike.
Stilovi roditeljstva
Govoreći o roditeljstvu danas (druga polovica 20. i početak 21. stoljeća) glavni zabilježeni trend je onaj koji je doveo do tzv. razmažene generacije. Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća psiholozi su na osnovu istraživanja koje je pratilo ljude od ranog doba do zrelosti, otkrili kako samopouzdanje u dječjoj dobi rezultira boljim postignućima i uspjesima kasnije u životu. Ubrzo nakon toga glavni je savjet roditeljima bio kako je neophodno jačati samopouzdanje djeteta. Što je točno. Međutim, način kojim se to trebalo postići je bio pogrešan. Neprestano pohvaljivanje djeteta, ukidanje svih granica i ispunjavanje svake djetetove želje nije urodilo samopouzdanjem nego generacijom djece koja su navikla dobiti odmah sve, koja nisu razvila radne navike i ne znaju kako se snaći pri susretu sa stvarnim životom u kojemu nema roditelja da ispuni svaki njihov hir.
To nas ponovno dovodi do pitanja – kako? U moru savjeta, spomenutih na početku, za sve one koji su spremni probirati i pokušavati, nađe se i dobrih i uspješnih prijedloga. Jedan od zanimljivih pogleda na odgoj tj. roditeljstvo donosi Elizabeth Pantley u knjizi Roditeljska moć u kojoj govori o 4 načina odgoja djeteta odnosno 4 tipa roditelja: popustljivi roditelj, demokratski roditelj, autokratski roditelj i uravnoteženi roditelj. O popustljivom stilu i sam naziv već daje dobro objašnjenje i mogli bismo reći da je to stil koji je i doveo do epidemije razmaženih generacija. Glavna osobina demokratskog roditelja jest da katkada previše objašnjava kada bi u stvari trebao djelovati, dok autokratski roditelj rijetko ili nimalo dopušta drugo ili drugačije mišljenje. Naravno, uravnoteženi stil je ono čemu bi roditelji trebali težiti a mogli bismo reći da takav stil uzima ono najbolje od spomenutih stilova odnosno zna kada postaviti granicu a kada popustiti ili objasniti.
Dobar odgajatelj ne misli da zna kako odgajati
Neke će stvari funkcionirati od prve, neke nećemo niti pokušavati. No, čak i kad nađemo rješenje za neka pitanja važno je sjetiti se da se mijenjamo i mi i djeca i situacije te da će nam ubrzo trebati novo rješenje. Upadnemo li u zamku i pomislimo kako znamo sve, prestat ćemo istraživati i učiti i promaknut će nam nova saznanja, nove ideje, nove spoznaje itd. Upravo je učenje novoga, istraživanje, oslanjanje na činjenice o tomu kako se djeca razvijaju i kako vide svijet – ono čemu trebamo težiti a ne receptu po principu Kako da vas dijete sluša u samo 3 koraka. Upoznajte sebe, upoznajte svoje dijete ili djecu, poigrajte se stilovima odgoja i prilagodite ih sebi. Iako smo svi mi homo sapiensi, osim jedinstvenosti imamo i zajedničkih osobina tako da je neke zaključke koji se tiču svih nas ipak moguće izvući. Dakle nema recepta – ali postoje neke utvrđene činjenice. Postoje znanja o tomu kako se dijete razvija, u kojoj dobi je sposobno što pojmiti, zašto ga muče strahovi itd. Na vama je da budete roditelj i istraživač. A kako bi roditeljima bilo lakše Centar Proventus kroz svoj ciklus radionica Četvrtkom u Proventusu nudi niz zanimljivih tema: Kako komunicirati s djetetom a ne izgubiti živce; Kako je ljubav pobijedila brak i kako je onda brak pobijedio ljubav…i mnoge druge.
Autorica članka: Marina Balažev, prof., specijalizantica transakcijske analize
Centar Proventus, www.centarproventus.hr
