Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u „tradicionalnoj“ su obitelji većine zemalja Europe uloge muškarca i žene, oca i majke, bile unaprijed podijeljene i dobro poznate. Otac je bio glava obitelji, neprikosnoveni autoritet, hranitelj. Majka je brinula za potomstvo, odgoj i dom, trudnoća i porođaj bili su „ženske“ brige, a planiranje obitelji, kontracepcija i pravo na pobačaj nepoznati pojmovi. Prisutnost oca uz porođaj djeteta bila je nezamisliva. Potom, polovinom prošlog stoljeća, nakon otkrića pilule za kontracepciju i uz sve veću zaposlenost i ekonomsku neovisnost žena, položaj žena, ali i muškaraca u društvu neminovno se mijenja. Nakon objavljivanja knjige Porođaj bez grubosti /LeBoyer 1975./, žene glasno traže promjenu svog položaja u društvu i aktivnu ulogu u odlučivanju glede vlastitog zdravlja i blagostanja. One žele ulogu u pitanjima fertiliteta, kontracepcije, žele pravo na planiranje obitelji i pobačaj i pravo uvida u zbivanja tijekom trudnoće i porođaja. Shvaćaju da imaju pravo da porođaj postane „human“ i bezbolan i svoje iskustvo žele podijeliti s partnerom. Istodobno, uz promijenjene socijalne okolnosti, tradicionalna uloga muškarca također se počinje mijenjati. Premda je taj proces sporiji i teži, muškarci postaju samouvjereni i sigurni u svoju biološku ulogu pa je i očinstvo sve zanimljvije suvremenom muškarcu; primjerice čak 81,5% muškaraca u Belgiji i 50% Poljaka ne misle više da je kontracepcija isključivo ženska briga. Otac sve češće želi nazočiti porođaju svoje djece i sve češće mu se to omogućuje. Učestalost je vrlo različita od sredine do sredine i od zemlje do zemlje. U Finskoj je prisutnost oca pri porođaju bila dopuštena još 1960. godine, a u Engleskoj i Skandinaviji u gotovo 95% porođaja otac je bio nazočan još posljednjih desetljeća 20. stoljeća. U 21. stoljeću nazočnost očeva na porođaju sve je češća i u zemljama u razvoju i u siromašnijim zemljama svijeta. U jednoj studiji iz 2002. visoki broj muškaraca iz Belgije i Poljske aktivno prate trudnoće svojih partnerica (uključeni su u tečajeve o trudnoći, sudjeluju u antenatalnoj skrbi, sudjeluju kod pregleda i UZV pregleda). Čak je 98,8% Belgijaca izjavilo kako želi sudjelovati pri porođaju (57,3% Poljaka), a više od 95% Belgijaca zaista je i sudjelovalo pri porođaju svoje djece (samo 29,1% Poljaka). U Grčkoj otac je nazočan u oko 50% porođaja, a poticatelj je uglavnom žena. Na pitanje muškarcima zašto žele sudjelovati u porođaju svoje djece većina ispitanih Danaca izjavila je da to žele prvenstveno zbog sebe samih, a ne samo zato da bi bili podrška svojim partnericama. Iskustva parova različita su. Muškarci najčešće priznaju da osjećaju strah i nelagodu (čak do 50%), često imaju osjećaj da nisu dobrodošli u rađaonicu, neki imaju ozbiljnih psihosomatskim poteškoća do slabosti i nesvjestica, neki osjećaju krivnju zbog boli kojoj su izložene njihove partnerice, neki priznaju da nisu dovoljno pripremljeni o događajima koji se odvijaju. Veliki broj muškaraca osjeća zahvalnost, poštovanje i divljenje prema svojim partnericama. Istraživanje iz 2007. g. o iskustvima skupine parova kod kojih je muškarac nazočio porođaju pokazalo je kako su žene bile vrlo zadovoljne znajući da je njihov partner uz njih, a muškarci jer su aktivno sudjelovali u rađanju vlastite djece… Vjeruje se da sudjelovanje muškaraca pri porođaju doprinosi aktualnoj i budućoj čvrstoći veze roditelja te čvrstoći veze roditelj – dijete tijekom čitavog budućeg života…
Premda je u nekim pojedinačnim izvješćima pokazano kako je porođaj uz nazočnost partnera nešto kraći, a kondicija djece nešto bolja, za sada nema čvrstih dokaza kako je ishod porođaja uz nazočnost oca i majke bolji nego kad žena rađa sama uz prisutnost osoblja.
U nas nema istraživanja koja bi pratila ovu tematiku. Posljednjih desetak godina i u našim su rodilištima očevi sve češće nazočni. U početku ta je pojava bila sporadična, danas je u gotovo 90% normalnih porođaja otac prisutan tijekom cijelog procesa rađanja i bar tijekom većeg dijela tog događaja. U početku je bilo i neugodnih situacija: ljutnja na osoblje, jasno pokazivanje straha, pokušaj uplitanja u djelovanje osoblja, plač, nerazumno iskazivanje sreće, kolaps i nesvjestica… No, nakon uvođenja obveze da oba buduća roditelja pohađaju pripremu za porođaj, ovakovih je pojava sve manje pa osoblje više i ne promjećuje stranu osobu pored porođajne postelje. Ne možemo reći da su porođaji lakši i brži, ali oba roditelja svakako su zadovoljnija.
Prof. dr. sc. Snježana Škrablin, Spec. ginekologije i opstetricije,
Subspec. fetalne medicine i opstetricije, Subspec. humane reprodukcije
GinOps d.o.o.
Poliklinika za ginekologiju, porodništvo, humanu reprodukciju i bolesti dojke
Zagreb, Korčulanska 3f
ginops@ginops.hr, 01 6180 955
ginops.hr
