Roditelje budi stravičan vrisak. Oni jure u dječju sobu i vide svoje dijete kako sjedi širom otvorenih očiju i pokazuje na nešto u mraku. Svi pokušaji da ga vrate u stvarnost i umire ne uspijevaju, ostaje odsutan u nekom svojem svijetu između jave i sna. Nakon što se napokon umiri i ponovno zaspi, ujutro se više ne sjeća ničeg.
Veliki broj roditelja katkad doživi sličnu scenu, stručnjaci govore o noćnom strahu koji valja razlikovati od noćnih mora.
Noćni strahovi
Tijelo je budno, um spava
Najčešće se javlja dva/tri sata nakon odlaska u krevet
Dijete (barem isprva) ne reagira na pokušaje roditelja da ga umire
Kad ga se uspije probuditi djeluje uznemireno i ponekad agresivno
Razvojna faza – strahovi se javljaju neko vrijeme i nestaju kako ciklus spavanja sazrijeva
Noćne more
Um je budan, tijelo spava
Dijete se nakon buđenja sjeća sna
Rado prihvaća utjehu roditelja, olakšanje nakon buđenja
Najčešće se javljaju usred noći ili kasnije
Mogu se javiti u raznim razdobljima djetinjstva
Dr Paul Saskin, klinički direktor regionalnog centra za poremećaje spavanja u Las Vegasu kaže da su noćni strahovi prvenstveno fizičke reakcije, dok su noćne more rezultat nesvjesnog prisjećanja na traumatske događaje. Prema podacima iz Sjedinjenih država, noćni strahovi se javljaju kod više od trećine djece i to najčešće kod dječaka između treće i sedme godine života.
Utjecaj noćnih strahova i noćnih mora na ponašanje djeteta
Nakon nekoliko neugodnih noćnih događaja dijete počinje povezivati noć sa strahom i traži utjehu u prisustvu roditelja. Česta je pojava da se dijete boji
ostati samo u sobi, ugasiti svjetlo, proći kroz mračni hodnik i slično, a nisu rijetke ni noćne posjete krevetu roditelja, sve do katkad komičnih situacija kad se jedan od roditelja pokušava naspavati sklupčan u dječjem krevetu, nakon bezuspješnih pokušaja da dijete vrati u isti.
Razvojni aspekti noćnih strahova
Kao što je navedeno ranije, noćni strahovi su normalna razvojna faza, a katkad traju i dulje nego što očekujemo, do sedme ili osme godine djeteta. Iako neugodni i zastrašujući, zapravo su znak djetetovog kognitivnog i emocionalnog razvoja. Mala beba se ne boji jer još nema razvijeno mišljenje, dakle nije u stanju stvarati misli i unutarnje slike koje pobuđuju strah. Starije dijete prima mnoštvo informacija, razvijena mu je mašta i granice “realnog” i “nerealnog” nisu tako jasne kao što mi odrasli mislimo da jesu. Predškolsko dijete još ne shvaća zaista da se u noći ne mogu pojaviti stvari koje ranije nisu bile ovdje. Za nju/njega je posve normalno da se u mraku mogu stvoriti čudovišta koja nisu bila tu dok je bilo upaljeno svijetlo. Stvari u mraku izgledaju drukčije, dijete to sad primjećuje i to ga plaši.
Zadatak roditelja tijekom djetinjstva bit će u mnogo navrata pomoći djetetu da se nauči nositi s različitim oblicima straha i pritom je vrlo korisno ako nisu usredotočeni samo na to kako djetetu pomoći u trenutnoj situaciji, da se što prije umiri i nestane strah, već da upravo neugodne situacije svjesno iskoriste za razvoj vještina koje će dijete moći koristiti i kasnije te pomoću njih svladavati razne životne izazove (npr. razgovor o osjećajima, vizualizacija i sl.).
Uzrok noćnih strahova katkad može biti i tjelesno stanje djeteta, npr. kod povišene tjelesne temperature mozak može vršiti pojačani pritisak na stjenke i dijete može imati vrlo žive snove koje onda doživi kao realnost.
Nekoliko ideja koje mogu pomoći vašem mališanu da se riješi strahova:
- Vodite računa o tome da ste vi smireni i sigurni, ništa ne djeluje toliko umirujuće na dijete kao roditelj koji “zrači” mirom i razumijevanjem.
- Slušajte! Potaknite dijete da govori o strahovima. Iako se dijete možda još ne može u potpunosti izraziti i razgovor ne može posve riješiti strah, ipak dijete učimo nešto važno: o osjećajima treba govoriti, to pomaže!
- Prihvatite njegove strahove! Ruganje ili negiranje strahova najčešće nimalo ne pomaže, a dijete može i povrijediti. Bolje je reći, npr.: “Znam da se bojiš biti sama u mraku, u mraku stvari izgledaju drukčije i to te plaši, no ja znam da ovdje nema ničeg što bi bilo opasno i čega bi se trebala bojati.”
- Razvijte s djetetom ritual prije spavanja i nastojte ga se pridržavati svake večeri. To može biti čitanje određene priče ili pjesme. Ponavljanje svakodnevnih “rituala” daje osjećaj sigurnosti. Može pomoći i blago noćno svjetlo (postoje razni oblici i boje). Može pomoći i ako ostavite vrata pritvorenima, pustite laganu glazbu ili stavite djetetu u krevet omiljenu igračku…
- Kod nešto starije djece može se raditi s vizualizacijama, što je dobra prilika naučiti ih vještini koja im može dobro poslužiti kasnije u životu u brojnim situacijama.
- Dopustite im da budu “opsesivni”. Katkad djeca mogu imati potrebu stalno ponavljati priču o svojim strahovima, postavljati pitanja. Sve je to normalan način prorade osjećaja i izvire iz prirodne potrebe djeteta da se riješi straha.
Na što valja obratiti pažnju:
- Voditi računa o tome da se kod djeteta ne razvije veza između straha i dobivanja pažnje. Iako će uplašenom djetetu naravno biti potrebna određena količina pažnje da ga se umiri i utješi, važno je voditi računa o tome da jednako toliko pažnje dobiva kad je sretno, kad je zaigrano itd., inače postoji opasnost da dijete nesvjesno počne koristiti strah kao način manipuliranja okolinom.
- Iako je u redu povremeno dopustiti djetetu da dođe u krevet roditelja treba paziti da ne dođe do zamjene uloga, npr. majka spava s djetetom u bračnom krevetu, a otac na kauču u dnevnoj sobi. Ukoliko otac i majka žive zajedno, onda je njihovo mjesto jedno pored drugog i ta slika djetetu pruža prirodnu, temeljnu sigurnost i osnovu za kasniju izgradnju vlastitih odnosa.
- Ako se kod vašeg djeteta i nakon nekoliko mjeseci ne pojavljuju znaci smanjenja straha ili ako strahovi postaju sve intenzivniji, razmislite o tome da potražite profesionalnu pomoć
mr.spec. Melita Stipančić, klinički psiholog
