Sindrom nepažnje – hiperaktivnost (prekomjerna aktivnost), razvojni je poremećaj koji se očituje nepažnjom, impulzivnošću i hiperaktivnošću. Takva hiperaktivna djeca mogu roditeljima, odgajateljima i učiteljima zadavati mnogo brige i zahtijevati dodatnu pažnju i tretman.
Poremećaj se najčešće otkriva kad dijete krene u kolektiv, posebno u školu. Vrlo je učestao, i smatra se da se pojavljuje u 3-5% djece školske dobi. Najmanje je četiri puta češći u dječaka nego u djevojčica. U stranoj literaturi naći ćemo naziv ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder – poremećaj pažnje i hiperaktivnost). Još uvijek su u uporabi i termini koji su se ranije koristili, i to: minimalna cerebralna disfunkcija, ADD (Attention Deficit Disorder – poremećaj pažnje) i ADDH (Attention Deficit Disorder whit Hyperactivity – poremećaj pažnje s hiperaktivnošću).
Što uzrokuje pojavu opisanog sindroma?
Uzrok nije u potpunosti jasan, no znanstveno – istraživački rad diljem svijeta ukazao je na sljedeće moguće čimbenike u nastanku poremećaja: genetski čimbenici, promjene u metabolizmu mozga (dopamina i noradrenalina), različita oštećenja mozga, psihosocijalne čimbenike (rani gubitak ili odvajanje od majke, zlostavljanje, psihička bolest roditelja). Osim navedenog, često se u vezu s poremećajem dovodi i alergija na salicilate (npr. Aspirin) i aditive hrane, promjene u metabolizmu šećera, konstitucionalna potreba za većim dozama vitamina i minerala, pretjerano gledanje televizije, play-station i dr. No važno je upozoriti da utjecaj tih čimbenika nije znanstveno dokazan.
Koji su vodeći znakovi i simptomi?
Znakovi (simptomi) koje oboljelo dijete pokazuje uglavnom se mogu svrstati u tri skupine:
POREMEĆAJ PAŽNJE: dijete ne posvećuje pažnju detaljima ili radi pogreške zbog nemara, teško održava pažnju čak i u igri, ne sluša ni kad mu se izravno obraćate, ne prati i ne dovršava zadatke, teško organizira zadatke i aktivnosti, gubi stvari i zaboravljivo je, vanjski podražaji ga lako ometaju.
HIPERAKTIVNOST: često trese rukama i nogama ili se vrpolji, ustaje u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostane na mjestu, pretjerano trči ili se penje, rijetko se mirno i tiho igra, često je u «pogonu» ili kao da ga «pokreće motor», pretjerano priča.
IMPULZIVNOST: «istrčava» s odgovorom prije nego što je dovršeno pitanje, teško čeka na red, često prekida ili ometa druge. No valja imati na umu da je sve ovo i dio normalnog dječjeg ponašanja, naročito u ranijoj dobi. Rastom i razvojem djetetova sposobnost samokontrole i koncentracije raste, te je ovakvo ponašanje sve manje prisutno. Tek kada dijete ovakvim ponašanjem odstupa od svojih vršnjaka može se govoriti o poremećaju. Kako se navedeni simptomi mogu povremeno, pojedinačno ili ovisno o situaciji ili razvojnoj fazi pojaviti u gotovo sve djece, da bi se postavila sumnja na ADHD potrebno je pojavljivanje simptoma kroz šest ili više mjeseci, njihova pojava prije sedme godine života, pojavnost u dva ili više okruženja (npr. kuća i škola) te i popratni nezadovoljavajući uspjeh u školi.
Što trebaju učiniti roditelji?
Roditelji, navikli na svoje dijete, najčešće ne mogu objektivno procijeniti njegovo ponašanje. Zato sumnju na hiperaktivnost, a potom i dijagnozu postavljaju stručnjaci koji rade s djecom. Tu se poglavito misli na liječnika školske medicine koji već na pregledu za upis u prvi razred osnovne škole postavlja sumnju te upućuje dijete na obradu s ciljem isključenja drugih bolesti ili poremećaja koji mogu dovesti do ovakvih simptoma. Liječnik školske medicine timski, sa stručnom službom škole, nastavnikom i roditeljima, ukoliko je potrebno, donosi odluku o primjerenom obliku školovanja djeteta.
Kako će se takvo dijete uklopiti u školu?
Postupci djelovanja na ponašanje primijenjeni u školi i kod kuće bitan su dio skrbi o hiperaktivnom djetetu. Oni uključuju jednostavne aktivnosti koje valja sustavno i stalno provoditi:
- postavljanje jasnih i jednostavnih pravila,
- nagrađivanje i za mali uspjeh,
- vođenje dnevnika aktivnosti,
- prekidanje aktivnosti koje zahtijevaju dugotrajno mirovanje učenika aktivnostima koje omogućuju kretanje,
- izbjegavanje kažnjavanja, osobito tjelesnog.
No i šire, pristup uključuje i prilagodbu cjelokupnog načina života, npr. izbjegavanje onoga što zahtjeva dugotrajno mirovanje (kao daleka putovanja ili nepokolebljiv zahtjev za dugotrajnim sjedenjem). U tretmanu te djece koriste se ponekad i lijekovi, najviše iz grupe psihostimulatora, a nezaobilazno mjesto ima i psihoterapija. Utjecaj ovog poremećaja na život djeteta, obitelj a onda i cijelo društvo je dalekosežan. Takvo dijete prekidanjem i ometanjem aktivnosti i/ili igre drugih može iritirati vršnjake, što može dovesti do odbacivanja, a to može pogodovati još većoj nesigurnosti, niskom samopoštovanju i sklonošću depresiji. Roditelji se zbog nesrazmjera uloženih napora i rezultata mogu osjećati iscrpljeni i frustrirani, što može voditi k zanemarivanju i odbacivanju takve djece. Uspjeh u školi često je nezadovoljavajući i ne odgovara realnim intelektualnim mogućnostima djeteta. Ukoliko se ne primijeni pravilan postupak i briga, na loš uspjeh u školi mogu se nadovezati i delikventno ponašanje, te sklonost eksperimentiranju sa sredstvima ovisnosti. Hiperaktivna djeca sklonija su ozljedama. Neki od znakova hiperaktivnosti zadržavaju se u oko 2/3 djece i u odraslo doba. Tada prekomjernu aktivnost zamjenjuje subjektivan osjećaj nemira, a poremećaj pažnje i impulzivnosti mogu i dalje biti prisutni. Zbog svega navedenog hiperaktivnoj djeci treba pomoć kako bi mogla u potpunosti ostvariti svoje životne potencijale, te u najvećoj mjeri proživjeti djetinjstvo i mladost bez nepotrebnih stresova.
Ivana Pavić Šimetin, dr. med.