Kategorija:
Vrijeme čitanja: 4 minute

Svjestan roditelj

svjestan roditelj

Zaokret pažnje s djeteta na roditelja

Naša biološka predodređenost da postanemo roditelji ne znači da smo i emocionalno i psihološki spremni na dolazak djeteta. Iako danas postoji mnogo informacija kako pristupiti svome djetetu i samom roditeljstvu, dijete ne stiže s priručnikom, a roditelji se uskoro nađu pred velikim brojem svakodnevnih kriza na koje ih nitko nije pripremio. Promatrajući roditeljstvo dvadesetog stoljeća možemo uočiti prisutnost brojnih ideja, tehnika i svjetonazora koji su u pojedinom periodu dominirali, ali i veliku razliku među njima. Tradicionalni stilovi roditeljstva temeljili su se na uvođenju discipline primjenom zapovijedi, oblikovanjem ponašanja primjenom nagrada, kazni i uvježbavanjem navika djece ili pak nepostavljanjem granica djeci. Glavni odgojni cilj bio je učenje djece poslušnosti autoritetu i samokontroli. Nedugo zatim uslijedila je i pojava potpuno suprotnog pristupa pod imenom “lesefer” stil (franc. laissez faire), odnosno prepuštanje djeci da sami odlučuju; uz minimalno miješanje roditelja. Pojavom relacijskog roditeljskog ponašanja i demokratskog stila, roditelji su prilagođavali svoje vrijednosti i odgojne ciljeve na temelju interakcije s djetetom u svakodnevnom okruženju, postavljajući jasna pravila i usmjerenja uz stalnu komunikaciju s djecom.

Svaki od svjetonazora donio je nešto novo u usporedbi s onim prethodnim. Na taj je način roditeljstvo, malo po malo, evoluiralo od promatranja djeteta kao produžetka roditelja ili prazne ploče na koju treba “upisati” znanje i odgoj do promjene perspektive i razumijevanja da je dijete indvidua s vlastitim karakterom i jasnim potrebama. U većini literature demokratski stil roditeljstva proglašen je najboljim i najkonstruktivnijim. Problem se javlja kada se roditelji pridržavaju određenog stila, a ne vlastitog nahođenja. Svako dijete ima drugačiji karakter, senzibilitet i potrebe za jačim ili slabijim usmjeravanjem i granicama. Stoga je opasno pridržavati se ijednoga stila kao “najboljega”, a i tome kako se postaviti treba odlučivati usporedo s djetetovim razvojem.

Umjesto da bezglavo tražimo još jedan odgojni model koji će nam reći kakvi roditelji trebamo biti, možda je vrijeme da stanemoi pokušamo osjetiti kakvi roditelji/odgajatelji jesmo, a ne kakvi bismo trebali postati. Odgovor treba doći iz nas samih i kada “izgubimo kompas” i uđemo u prostor beznađa i nemoći posrijedi je naša nemogućnost da pronađemo odgovor, a ne dječja nesposobnost prilagođavanja.

Roditelj je definiran vlastitom prošlošću

Naše roditeljske odluke i postupci često su ukorijenjeni u odgoju koji smo i sami prošli unutar svojih obitelji, svjesno ili nesvjesno. Kao što s vlastitim djetetom ponavljamo rituale koje smo imali s vlastitim roditeljima (npr. čitanje priča za laku noć) tako i povrede iz djetinjstva prenosimo kao nasljeđe našoj djeci usprkos našoj najboljoj namjeri da to ne činimo. Ako smo kao dijete doživljavali roditeljsko nestrpljenje u situacijama kada smo trebali vodstvo i umirenje, velika je vjerojatnost da i mi kao roditelji nećemo moći podržati dijete u toj potrebi umirenja, upravo zbog našeg iskustva u prošlosti.

U situacijama kada bjesnimo na naše dijete te tražimo da bude mirno, zaboravljamo da ono nema sposobnost smirenja bez odrasle osobe. To je kapacitet koji dijete tek mora naučiti, a uči ga putem iskustva s vlastitim roditeljem. Jeste li se ikada uhvatili kako  djetetu demonstrativno kažete: “Kad si ovako zločest, neću se više igrati s tobom?” U tom trenu reagiramo kao dijete. Takvo stanje u kojem odrasla osoba upada u svoju dječju prošlost te ne reagira odraslo naziva se regresija. Naša ljutnja ili izuzetno intenzivirano emocionalno stanje u toj situaciji govori o našoj nesvjesnosti, a ne o djetetovoj “zločestoći”. Ne volimo za sebe misliti da smo nesvjesni, ali nam djeca pokazuju mjesta gdje to jesmo. Svjesnost nije privilegija određenog broja ljudi. Ona je rezultat procesa istraživanja i razumijevanja sebe, naših mana i vrlina te je preduvjet pružanja podrške djetetu u razvoju njegovih kvaliteta.

Svjesnost kao put ka zadovoljstvu

   Svjesnim roditeljem ne postaje se preko noći, kao što se ni roditeljem ne rađa. Dok um i znanje uče što i zašto, srce i emocije uče kako. U ovakvom pristupu roditeljstvu prvo trebamo vidjeti kako se osjećamo u toj ulozi. Sljedeći je korak svjesnost o tome što dijete može s obzirom na svoju dob te koliko su naša očekivanja realna i moguća. Imajući u vidu očekivanja, korak koji slijedi je svjesnost o tome jesmo li dovoljno nježni prema slabostima i zapinjanjima djeteta, ali isto tako i prema svojim nesavršenim dijelovima.

Svako dijete, kao i svaki roditelj su specifični, a djeca nas nesumnjivo potiču da rastemo kao osobe iz dana u dan. Ako naučimo biti dovoljno dobri roditelji za svoju djecu, samim time učimo biti i dovoljno dobri roditelji za sebe – učimo se podržati u vlastitoj ljudskoj limitiranosti, učimo se podržati u stvarnim kvalitetama i učimo tražiti pomoć i podršku drugih odraslih kada je to potrebno.

Stoga je svjestan put roditeljstva dvosmjeran put – dok mi kao roditelji podržavamo svoju djecu da narastu u punom sjajnu, ona istovremeno  traže da i mi rastemo za njih, ali i s njima.

Mihaela Richter, tjelesno-orijentirana terapeutkinja
Program Svjesno roditeljstvo: www.svjesno-roditeljstvo.com

Sharing is caring

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on email