Kategorija: ,
Vrijeme čitanja: 5 minuta

Djeca s poteškoćama u razvoju

djeca s poteškoćama

Prema podacima UNESCO-a čak 10% djece rađa se s nekim oštećenjem ili ga pak stječe u ranoj dječjoj dobi. Ovaj prilično velik postotak trebao bi biti dovoljan poticaj za pojedince, ali i za zajednicu da se aktivno uključi u rješavanje problema koji ih očekuju u njihovom odrastanju. To prije svega podrazumijeva dodatnu edukaciju civilnog društva, odgajatelja, učitelja i profesora te ostalih pojedinaca koji su direktno ili indirektno uključeni u odgoj, obrazovanje i socijalizaciju ove djece. Ukoliko se ne razvija društvena svijest o ovoj problematici, djeci s poteškoćama u razvoju biti će onemogućeno ravnopravno sudjelovanje u različitim segmentima svakodnevnog života što pak dovodi do isključivanja iz zajednice i nedvojbeno doprinosi povećanju problema.

Djeca s posebnim potrebama

Termin “posebna potreba” označava potrebe koje djeca s teškoćama u razvoju imaju glede funkcioniranja u svakodnevnom životu. To se prije svega odnosi na zadovoljavanje osnovnih potreba, a zatim i na odgoj, obrazovanje, zdravstvenu skrb te uključivanje u širu društvenu zajednicu odnosno na socijalizaciju. Treba napomenuti da pojam “teškoće u razvoju ” obuhvaća razna prirođena i stečena oštećenja različite vrste i stupnja kao što su oštećenja sluha, vida, govorne komunikacije, invaliditet, mentalnu retardaciju, različita oštećenja mozga koja se manifestiraju u otežanoj sposobnosti kretanja, oštećenju mišića i živaca (cerebralna paraliza) ili pak u komunikaciji i nesposobnosti svladavanja društvenih vještina (autizam).

Odnos prema djeci s poteškoćama u razvoju mijenjao se kroz godine usporedno s razvojem društva i znanosti. Kao i svoj ostaloj djeci, tako i djeci s poteškoćama u razvoju UN-ova deklaracija o pravima djeteta jamči pravo na bezbrižno djetinjstvo, obrazovanje i prihvaćanje no u kojoj mjeri će ta prava moći biti iskorištena i realizirana ovisi o državnim zakonodavnim tijelima, ali i o senzibilizaciji društva na ovu problematiku.

U posljednjem desetljeću i kod nas se povećao broj nevladinih udruga koje kroz pomoć i podršku roditeljima te kroz informiranje javnosti o načinima na koje se mogu uključiti u njihov rad, daju svoj prilog rješavanju problema djece s poteškoćama u razvoju.

Socijalizacija

Većina djece s poteškoćama u razvoju mogu pravilnom brigom zajednice, odgojem i obrazovanjem, koje na primjeren način vodi brigu o njihovim potrebama, postati u potpunosti sposobni za ravnopravno sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima. Njihova samostalnost ovisit će dakako o vrsti i stupnju njihova oštećenja, ali i o sustavu koji se brine o njihovoj naobrazbi i socijalizaciji.

Nekoliko je mogućnosti koje se nude u kontekstu odgoja i obrazovanja djece s poteškoćama u razvoju.

Jedna od njih je odvajanje djeteta iz društvene cjeline i njegovo smještanje u posebnu ustanovu ili grupu ovisno o njegovom primarnom oštećenju (grupa djece s cerebralnom paralizom, Downovim sindromom, autizmom). Ovaj način odgoja i obrazovanja ima svojih prednosti utoliko što se radi s djecom koja imaju istu razvojnu poteškoću te je program edukacije u potpunosti prilagođen njima. S druge pak strane, očiti nedostatak je manjak kontakta sa zdravom djecom i nesudjelovanje u zajedničkim aktivnostima koje čine preduvjet normalne socijalizacije.

Kao suprotnost odvajanju nudi se uključivanje djece s poteškoćama u razvoju u okruženje bez posebnih uvjeta. U takvom okruženju djeca s poteškoćama u razvoju sudjeluju u igri sa zdravom djecom. Na taj način stvara se odnos među djecom koji se temelji na uvažavanju različitosti potreba i mogućnosti. Bitno je reći da ovaj način ranog uključivanja u obrazovni sustav i društvenu zajednicu svakom djetetu daje ravnopravni položaj i omogućuje mu da napreduje i sudjeluje u društvenom životu u skladu sa svojim mogućnostima.

Kao treća mogućnost nudi se kombinacija prethodno navedenih, odnosno mogućnost da dijete dio vremena provede u igri sa zdravom djecom dok je dio vremena uključeno u rehabilitacijski program (defektolog, logoped, psiholog).

Većina stručnjaka suglasna je u mišljenju kako je jedino uključivanjem djeteta s poteškoćama u razvoju u okolinu moguće ostvariti trajne povoljne rezultate, jer kako bismo mogli od djeteta koje je godinama odgajano u izolaciji očekivati da ravnopravno sudjeluje u svakodnevnom životu svoje neposredne okoline. Iz tog razloga bilo bi najhumanije postojanje specijalnih škola svesti na najmanju moguću mjeru.

Terapija

Zdravstvena skrb jamči svakom djetetu s poteškoćama u razvoju pomoć stručnjaka specijaliziranog upravo za poteškoću s kojom je dijete suočeno a samim time i neku od sljedećih terapija:

  • Logopedska terapija – primjenjuje se kod djece s poteškoćama u govoru (mucanje, disfazija, dislalija), čitanju(disleksija, aleksija), pisanju(disgrafija, agrafija).

Ova terapija obuhvaća suradnju s roditeljima, odgojiteljima, individualni terapijski program, vrednovanje napretka…

Rehabilitacijska terapija – vrsta rehabilitacijske terapije ovisi o vrsti oštećenja:

  • oštećenje vida – terapija obuhvaća pomoć u učenju slijepoj djeci, čitanje na Brailovom pismu, snalaženje u prostoru taktilnim putem…
  • lakša i umjerena mentalna retardacija – terapija obuhvaća pomoć pri učenju, brizi o sebi, vježbe grube i fine motorike…

Autizam i Downow sindrom oštećenja su kod kojih se rehabilitacijska terapija također pokazala vrlo uspješnom.

Terapija kod poremećaja u ponašanju – primjenjuje se kod poremećaja kao što su ADHD – poremećaj pažnje i hiperaktivnosti, kod emocionalnih i psihičkih smetnji, kod problema u socijalnim odnosima, a uključuje defektološku i psihološku pomoć.

Postoje i druge, nekima manje poznate terapijske metode koje u kombinaciji s drugim metodama mogu dati vrlo dobre rezultate:

  • terapija igrom – primjenjuje se u djece s različitim psihičkim poremećajima, a vrlo se uspješno može primjenjivati u autistične djece. Terapijska igra se razlikuje od spontane igre utoliko što je vodi terapeut i što ima jasno određene zadatke i cilj.
  • likovna terapija – ova se metoda kao terapijski postupak primjenjuje kod svih psihičkih poremećaja u djece, ali i odraslih. Njome se potiču razvojni procesi i komunikacija s okolinom putem crteža.
  • kineziterapija – u posljednje vrijeme ovoj se metodi pridaje sve više važnosti. Intenzivne tjelesne aktivnosti smanjuju hiperaktivnost, agresiju i destruktivno ponašanje.
  • terapijsko jahanje – to je specifičan oblik terapije koji je prvenstveno namijenjen djeci s poteškoćama u razvoju s ciljem poboljšanja kvalitete života te djece. Primjenjuje se kod dvadesetak različitih dijagnoza kao što su: cerebralna paraliza, mišićna distrofija, multipla skleroza, hiperaktivnost, epilepsija, autizam, mentalna retardacija i mnoge druge. Terapijsko jahanje ima medicinsku, pedagošku i rekreativnu komponentu te se pokazalo kao vrlo uspješna metoda za poboljšanje općeg psihičkog i fizičkog stanja djece s prethodno nabrojanim poremećajima. Kod nas se programi terapijskog jahanja provode u Osijeku, Zagrebu, Bjelovaru, Varaždinu i Rijeci.

Iako je za integraciju djece s poteškoćama u razvoju potrebno vrijeme, suradnja među institucijama i volja društva u cjelini, današnji rad na tom polju kao i trud brojnih roditelja, znanstvenika, logopeda, psihijatara i pedijatara ide u smjeru koji daje nadu da će i ovaj problem jednog dana biti riješen. Do tada možemo raditi najbolje što znamo svatko u svom području djelovanja i na taj način im olakšati život, a to nam je na kraju i moralna obveza.

Ana-Marija Tkalec

Sharing is caring

Možda će vas zanimati: